Postoji jedan sedmi razred jedne osnovne škole u kojemu se nikako ne uspijeva raditi. Od 26 đaka, samo njih šestoro nema opomene, opaske, upozorenja ili što sve ne zbog ometanja nastave. Dakle dvadesetoro učenika manje ili više redovno ometa nastavu, što onemogućava normalan rad i učenicima i nastavnicima.

Ali nije to od jučer. Taj razred je oduvijek bio problematičan.

Školske službe razmišljale su, a i neki roditelji predlagali da se razred rasformira, tj. da se učenici izmiješaju s ostala dva „normalna“ razreda.

Od toga se odustajalo uglavnom s mišlju da bi problematični učenici iz ovog razreda upropastili i druge razrede u koje bi eventualno bili premješteni.

Roditelji su bili očajni. Iz tog očaja rodila se jedna ideja, roditelji su odlučili uzeti stvar u svoje ruke. Dogovorili su se s razrednicom da će određenog dana svi doći na sat razrednika nenajavljeni.

Tako su i učinili. Sat razrednika počeo je normalno. Ali kad je nakon desetak minuta razrednica otvorila vrata učionice i iz hodnika pozvala okupljene roditelje, djeca nisu mogla doći k sebi od iznenađenja.

I onda je počelo.

Najprije je predstavnica učenika pročitala tko je sve od djece bio opominjan za ometanje nastave toga tjedna. Spisak je bio impresivan.

Zatim je razrednica redom čitala sve zabilješke iz dnevnika koje se tiču vladanja učenika. Mnogima je bilo neugodno slušati negativne bilješke o njihovoj djeci.

Nakon toga red je došao i na učenike da objasne svoje ponašanje. Na početku, onima koji su bili prvi bilo je prilično neugodno. Ali kako je vrijeme odmicalo i nizale se „ispovijedi“ tako je i ozračje bivalo sve labavije, a „optuženicima“ je postajalo lakše braniti se.

Sukus „ispovijedi“ je da obično netko počne pričati za vrijeme nastave, onda ga netko upozori da ne priča, ovaj mu odgovori „šta ćeš ti meni govorit“, onda se pridruže i drugi … i tako nastaje nered. Kod svih učenika mogao se prepoznati taj obrazac postupanja.

Neki roditelji i razrednica ponekog bi učenika upitali „zašto ti onda moraš nastavljat prepirku, zašto ne umukneš i ne vodiš računa samo o svome ponašanju, a drugi neka vode računa o svom“?

Nakon dvoiposatne rasprave, nakon nekih povišenih tonova, nakon izraza uvrijeđenosti pojedinih roditelja, roditeljski sastanak završio je bez nekog zajedničkog zaključka.

Ali nekolicina roditelja glasno se složila da će svojoj djeci odlazak na ekskurziju uvjetovati ponašanjem u sljedećem periodu do ekskurzije.

I što se dogodilo?

Sljedeći tjedan, kao nekom magijom, dogodilo se da više gotovo nitko ne ometa nastavu. Nastavnici se čude, a roditelji se potiho smješkaju. Za pretpostaviti je da se slično smješka i razrednica.

Vidjet ćemo kako će to dalje biti, ali za sada se pokazalo da i „najgora“ djeca mogu biti bolja.