Moja kći krenula je u prvi razred. Puna je entuzijazma jer je to za nju veliki korak naprijed. U školi će naučiti puno toga zanimljivoga i upoznati puno novih prijatelja. Veseli se učenju, svašta je zanima. Vjerujem da je znatiželju naslijedila ili naučila od mene koji sam i sam uvijek željan novih spoznaja. Osim toga, moja žena i ja uvijek smo poticali djecu na učenje, raznim jednostavnim igricama koje su za njih pravo oduševljenje. Npr:  ako imamo 5 jabuka i svatko od nas pojede po jednu, koliko će nam ostati jabuka?; koliko kotača imaju zajedno tatino auto i skuter? itd, itd…

Takve stvari su oduvijek uveseljavale moju djecu jer su ih uvijek doživljavala kao igru, vrlo zabavnu igru.

Ali, od prije nekoliko mjeseci, otkad smo počeli raditi testove za primanje u školu, neugodno su me iznenadili komentari drugih roditelja koji su svoju djecu dovodili na testiranja. Nevjerojatno kako negativne stavove ljudi imaju o školi. Škola je za njih tlaka, teška obaveza koja se čini uglavnom nepotrebna, jer ionako se svi zapošljavaju preko veze, bez obzira znaju li išta o poslu koji će raditi, djecu se maltretira preobimnim programima itd.....

Neki kažu: neću ga dati još jednu godinu u školu, neka dijete uživa, jer kad počne škola, gotovo mu je. Gotovo mu je s čim, pitam se ja?
Danas, idući prema školi s jednom gospođom koja prati sina, slušam što mu govori: „šta si tako vesel, vidićeš za misec dan oće li ti bit tako zabavno“…

Pa jesmo li mi roditelji toliko slijepi da ne vidimo što činimo svojoj djeci? Dječačić se veseli što ide u školu, a mama mu kaže da šta se veseli kad će sutra plakat. Kakav stav o školi može imati dijete koje je čulo od roditelja da mu je gotovo s uživanjem kad pođe u školu? Što može misliti o školi dijete koje 6 godina svoga života sluša kako je škola tlaka? Jesmo li promislili o tome da će naše dijete idućih barem 12 godina trebati provesti u školi, a mi smo ga uvjerili da će to bit patnja za njega već puno prije nego je trebalo krenuti u nju? I kako će djetetu biti u toj školi, ako ono već od samoga starta ima negativno mišljenje o školi i školovanju? Na kraju krajeva, kakav mu može biti uspjeh u nečemu što je tlaka i neugodna obaveza? Vidimo li mi da time sami činimo ogromnu i teško popravljivu štetu svojoj djeci?

Zamislite reprezentaciju Hrvatske koja igra sa Englezima, a Bilić ih uvjerava na pripremama i prije same utakmice kako je ta utakmica tlaka, nepotrebna i dosadna, jer ionako će mjesto na svjetskom prvenstvu dobit netko drugi, a i samo igranje nogometa je ništa drugo nego tlaka i dosada. Kolike bi bile šanse tako „motiviranoj“ reprezentaciji da uspije u kvalifikacijama za svjetsko prvenstvo?

A što mislite, kolike su šanse vašem, na takav negativan način „pripremljenom“ djetetu da uspije u školi? Ili kasnije u životu, ako vjerujemo da je bolje biti nekakav inženjer, nego blagajnica u supermarketu?
Jesmo li svjesni da svoju djecu činimo invalidima u samom startu njihovih života? Jesmo li svjesni koliko im zlo činimo?

S druge strane, naše dijete će pomisliti: kakvi smo mi to roditelji, ako svoje voljeno dijete upućujemo na puste godine u neku tamo školu, koja je dosadna i tlaka i bespotrebna? Zašto ga ne poštedimo te tlake, ako ga volimo? Znači da ga ne volimo!

Pozivam sve dobre roditelje da ozbiljno razmisle o ovim stvarima, jer su vrlo važne, a rijetko se o njima govori. Kao da je važnije hoće li Hrvatska pobijediti Englesku nego hoće li moje dijete biti sretna i uspješna, realizirana osoba koja se veseli svakom pojedinom danu i budućnosti koju će samo svojim nastojanjima oblikovati prema svojim željama i potrebama.