TV u svakodnevici
U današnje vrijeme djeca se rađaju i odrastaju u svijetu raznovrsnih medija. Jedan od najučestalijih medija (sredstvo za komunikaciju) je svakako televizija, koja istodobno zadovoljava niz različitih potreba: igra i zabava, znanje i informacije, isključenje i bijeg iz svakodnevice. Televizija je postala temom naših svakodnevnih razgovora, utječe na naše reakcije, ponašanje, (de)formira našu sliku svijeta. Tko ne prati neke popuarne emisije, smatra ga se zaostalim, čudnim, nedovoljno obaviještenim, straromodnim. TV nastoji probuditi zanimanje kod roditelja, djece, mladih, starih, osamljenih, putnika, osuđenika, svećenika, političara, poslovnih ljudi. I to neprekidno, 24. sata na dan, na 50-60 kanala, s obiljem slika, događaja, zabave.
Kako djeca doživljavaju TV?
Dječji mozak je u stanju preraditi samo određeni broj pristiglih informacija, poticaja, poruka. Budući da televizijski programi sa mnoštvom naizmjeničnih slika, glasova, glazbe i prizora u djetetu izazivaju višak podražaja koje nisu u stanju “probaviti”, djeca postaju previše uzbuđena, nemirna, iritirana. Zato malu djecu (od 1-3 god.) nikada ne bi trebalo ostaviti same pred TV. Televizor nije nikakva zamjena za mamu i tatu niti pomoćna dadilja. U tome smislu, gledanje TV bi trebalo biti vrlo ograničeno. Mala djeca nisu kadra razlikovati između stvarnih i izmišljenih događaja, filma i života. Nasilni prizori, napetost, veliki obrati probuđuju u djetetu strah i zbunjenost. Tako su, primjerice, djeca od 5-6 god. oduševljena zanimljivim prijenosima, premda ne posjeduju sposobnost logičkoga rasuđivanja i zaključivanja. Djeca, pak, od 7 god. pa nadalje, uspijevaju pratiti kronološki niz događaja, no ne razumiju uzroke i učinak pojedinih radnji. Tek sa 9 god. i kasnije djeca mogu razlikovati između važnoga i nevažnoga, bitnoga i nebitnoga.
Televizija utječe naročito na dječije osjećaje: kao i odrasli, djeca različito reagiraju na pojedine emisije. Za jedan dio djece one mogu biti zanimljive, za drugi možda duševno štetne. U krajnjemu, djelovanje i učinak slika na TV su nepredvidljivi.
TV i nasilje
Djeca reagiraju sasvim različito na nasilje na TV. Njega pak ima u izobilju, u svim mogućim oblicima, na svim programima i gotovo u svako vrijeme. Kada je riječ o nasilju, najozbiljnija opasnost, koja prijeti djeci i mladima, je ona od bezosjećajnosti, posvemašnje ravnodušnosti, bezobzirnosti. Nabrojat ćemo neke posljedice i opasnosti od nasilnih prizora na TV:
* nepoželjno odgojno djelovanje televizijskih junaka kao negativnih uzora/primjera
* poistovjećivanje (identificiranje) sa počinitiljem ili žrtvom nasilja
* nasilje na TV pobuđuje skrivene, podsvijesne oblike osobne agresivnosti
* nasilje na TV dovodi do zaključka kako je ono pravi i jedini način rješavanja sukoba; nasilje se, dakle, prihvaća kao nešto sasvim normalno i bez negativnih posljedica.
Iz navedenoga slijedi apel na roditelje da ukažu svojoj djeci kako se nesporazumi, sukobi i razmirice mogu riješiti na drukčiji – nenasilan način.
Reklame na TV
Cilj promidžbenih poruka je prodaja prikazanih proizvoda. One žele uvjeriti gledatelje da će kupnja datoga proizvoda zadovoljiti naše želje. Djeca i mladi su za TV osobito zanimljiva skupina “potrošača”. Stoga se TV iznimno trudi da izravno utječe na mišljenje i opredjeljenje mladih. Ona ide dotle da im sama kreira njihove želje, ukus, modu, potrebe. Sve se to odvija indirektno, reklo bi se spontano, preko likova televizijskih junaka kao glavnih nositelja reklamne poruke. Može biti riječi o igračkama, odjeći, obući, knjigama, lutkama. Dragi roditelji, porazgovarajte s Vašom djecom o tome, zašto u trgovinama odabiru upravo te i te proizvode, a ne druge. Provjerite i sami koliki je utjecaj TV!
Previše TV
Vrlo je teško odrediti što, zapravo, znači previše TV, jer to ne ovisi samo o kvantiteti (koliko? – broj gledanih emisija i duljina trajanja) nego i o kvaliteti (zašto se gleda TV? – zbog obrazovanja, opuštanja, dosade, izoliranosti). Nadalje, pitanje je kako se TV pali i gasi: (ne)svijesno, (ne)odgovorno ili se uklapa u širi komunikacijski kontekst. U pojedinim životnim razdobljima registrira se nagli porast ili pad interesa za gledanjem TV (utjecaj kolega/ica, poznanika, TV-programa). U svemu ovome od presudne je važnosti da roditelji djetetu pojasne, obrazlože i ukažu na smisao njihovih stavova (ograničenja). Sukladno uzrastu djeteta trebaju nastojati skupa s njime odabrati odgovarajuće TV-programe i kritički preispitati njihov sadržaj. Naime, nerijetko i sama djeca shvate da neke emisije nemaju nikakva smisla. Budimo iskreni: djeca pred TV vjerno oponašaju odrasle! Za mnoge je roditelje TV nadomjestak za svakodnevnu preopterećenost, jedini način da se “isključe mozak” ili da se opuste.
Odgojne mogućnosti
Vjerojatno se mnogi roditelji pitaju, što mogu poduzeti kako njihovo dijete ne bi postalo tele-ovisnikom? Reakcije poput pretjerana straha od TV, tvrdokornih zabrana, oštrih kazni, borbe za moć/vlast u obitelji pomoću TV očigledno nisu učinkovite. Nabrojat ćemo neka temeljna načela kojih bi se trebalo pridržavati, s ciljem da se postigne zajednički dogovor i pronađe pravi put. Što su djeca starija, tim bi ih više trebalo odgajati za osjećaj samoodgovornosti i samostalnoga odlučivanja.
Razlozi gledanja TV: radi li se o stvarnoj trenutačnoj potrebi, želji i svjesnome izboru TV-programa, ili TV ima neku drugu funkciju (razbibriga, dosada, naknada)?
Zabrane: posvemašnje zabrane gledanja TV mogu imati suprotni odgojni učinak naspram željenoga – mogu izazvati u djetetu snažan otpor, tvrdoglavost, te postati sredstvom borbe za moć, prevlast između djeteta i roditelja.
Dnevni red: gledanje TV mora se podrediti dnevnome redu, programu (obvezama) djeteta, a nipošto obrnuto! Treba ga ograničiti i uskladiti s drugim slobodnim aktivnostima. Što su izbor, ponuda i mogućnosti dodatnih slobodnih aktivnosti (igra na otvorenome, šport, kupanje, glazba, šetnja, biblioteka) veći, time će potreba za gledanjem TV biti srazmjerno manja.
Mjesto TV-aparata: po mogućnosti televizor ne bi trebao biti smješten u središtu stana (tj. u središtu pozornosti), već u nekome mirnome, sporednome kutu.
Izbor TV-programa: razmotrite s Vašom djecom koje programe, u koje vrijeme i zašto žele gledati. Poštujte dogovorena pravila.
Zajedništvo: djeca najrađe gledaju TV s drugom djecom, jer se mogu bolje uživjeti u pojedine uloge, prizore. Kroz otvoreni razgovor možete pomoći Vašoj djeci da doživljeno prerade i smjeste u odgovarajući životni kontekst.
Piše: Marijan Markotić
Izvor: Katolički tjednik
