O Abrahamu nikad dosta. Abraham je najstarija osoba. U povijesti ne poznamo niti jednu drugu osobu koja bi nam bila toliko plastična i bliska. Naš Martinac je u jednom djelu kazivao kako je u povijesti sve otišlo u prah. Svi povijesni gradovi i ustanove. Iznad svih njih se diže Abraham. Živ. Sam. Jedini. Otac svih. Otac naroda. To mu je smisao imena. On je sin i otac.
Osoba je iznad povijesti. Iznad građevina i kraljevstava. Ona je vječna. Crkva nas uči da je ljudska duša besmrtna. Abraham je doslovno besmrtan. Sad je živ i kroz njega nam govori njegov Bog. Bog Abrahamov, Bog Jakovljev i Bog Izakov. Bog živih, a ne mrtvih. Ta svi Njemu žive.
Jedan židovski midraš tumači prvu rečenicu koju Bog upućuje Abrahamu. Jahve reče Abrahamu: Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja (rodno mjesto) i doma očinskoga, u krajeve koje ću ti pokazati. Bog govori čovjeku: najprije idi iz zemlje svoje – iz nevolje koju si sam sebi učinio. Zatim iz rodnog mjesta svoga – iz nevolje koju ti je majka učinila. Potom iz doma očinskoga – iz nevolje koju ti je otac učinio. I tek tada možeš ući u zemlju koju ću ti pokazati. Tako kaže midraš. Nitko ne može postati potpuna osoba ako ne napusti sve što ga vodi u gubitak osobnosti. Gubitak sebe. Gubitak Boga u sebi. Osoba se rađa u hodu s Bogom. U vjeri. Abraham je vjera. Sloboda. Put. Hod. Bog je stvorio čovjeka za Sebe. Čovjek nije za zemlju i za prošlost. Otac i majka su prošlost. Čovjek je budućnost. Bog zove Abraham na kidanje s prošlošću da bi ga smjestio u nevjerojatnu budućnost. Ta je budućnost On Sam. Zemlja koju će mu Bog pokazati jest nebo. Božje krilo.
Krist u jednoj prispodobi prikazuje Abrahama koji u svoje krilo prima siromašnog Lazara. Oni koji povjeruju u Krista i obrate se u nebu će sjesti za stol s Abrahamom, Jakovom i Izakom. To su osobe sa sve četiri strane svijeta. Abraham nije Židov. On je Kaldejac. On rađa Židove. On rađa narode. Osobe. Narode koji ne nestaju. Vjernike. One koji povjeruju kao Abraham. One koji se rađaju po vjeri. Židovka tradicija prikazuje raj kao gledanje lica Abrahamova.
Vratimo se midrašu. Midraš nam govori kako sami sebi stvaramo mnoge nevolje. I drugi nam kaše život. Zatvaraju ga u uske okvire obitelji i kulture. Zavičaja i klana. U okvire predrasuda. Mi sami sebe ubijamo stvarajući ono što nam je neostvarivo. Stvaramo od sebe bogove. Sami izgrađujemo budućnost koju nije moguće izgraditi. Pravimo kule i potomstva. Čemu to sve? Sve je velika gnjavaža. Sizifova i Tantalova muka. Mučnina. Krug.
Abraham je čuo Jahvin glas i povjerovao. To je glas Sina Čovječjega: Tko ne mrzi svoga oca i majku, pa i sam svoj život, ne može biti Moj učenik. Tko povjeruje u Mene ima život vječni i Ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.
