Čovjeka, Isusa iz Nazareta, Bog uskrisi i dade mu Ime nad svakim imenom da se na Njegovo Ime prigne svako koljeno pod zemljom, na zemlji i nad zemljom. Nakon Uskrsnuća Krist se pojavljuje kao običan čovjek. Jede, pije i razgovara. Običan je do neprepoznatljivosti. Učenici s puta u Emaus nisu shvatili da je s njima njihov Učitelj. Za pretpostaviti je da je Isus ima isti lik kao i prije uskrsnuća. Njihova nemogućnost prepoznavanja dolazi od nevjerojatnosti (Takvo što nikad još ne vidjesmo!) Mesijasnka očekivanja bila su nabijena eshatološkim vizijama. Nije jasno što se očekivalo, ali se najmanje očekivalo da će ispunjenje svega biti toliko obično. S njima hodi Onaj koji spašava sve, preobražava sve, daje smisao svemu. Možda bi Taj ipak trebao biti malo neobičniji? Zar Bog nije drukčiji?

Jahve je dolazio među Izraelce u oblacima i grmljavini, u stupu od ognja i silnom vihoru. On je iznad svih slika i predodžaba. On je Drugi! Različit od nas. To je istina. Ali je istina i to da smo mi stvoreni na Njegovu sliku i sličnost. Istina je i to da je čovjek kruna stvaranja. Bog je mogao stvoriti i nešto uzvišenije od čovjeka, ali čovjek je ono veoma dobro, najljepše od svih stvorenja i smisao svih stvorenja. Biti Bog i biti čovjek je neizmjerno različito, ali je i neizmjerno slično. Ta se razlika i sličnost u Kristu potpuno ujedinila. Izrael je očekivao nešto neizmjerno drukčije, ali ujedno i nešto neizmjerno slično. Vidjeti istovremeno i u istoj osobi jedno i drugo jest stvar milosti, objave odozgor. Trebalo je slomiti oko. Oko se otvorilo kada je kruh bio prelomljen. Lom pogleda omogućio je vidjeti nevidljivo i spoznati nespoznatljivo. Kršćanin je prosvijetljeni. Gleda svjetlom vjere.

U Emaus je s Kleofom i njegovim bratom hodao Različiti i Slični. Hodao je čovjek i Bog. Hodao je Netrpni i Trpni. Mesija je morao mnogo pretrpjeti (kao što svi ljudi mnogo trpe) da bi ušao u svoju slavu (svi su ljudi upućeni prema slavi). Hodao je obični čovjek, čovjek iz Nazareta, i ušao u život običnih ljudi. Taj čovjek je došao među ljude da svim ljudima omogući življenje svog čovještva. Uskrsnuli nije prestao biti čovjek. Nitko od nas neće nikada prestati biti čovjek. I o uskrsnuću tijela bit ćemo ljudi. Bit ćemo novi ljudi, ali ljudi. Uskrsnuće se dogodilo unutar čovještva. Sada čovjek može biti čovjek. Prije uskrsnuća čovjek je živio bolnu nemogućnost da bude čovjek. Nije mogao prihvaćati svoje razlomljeno čovještvo. Bio je razlomljen između mogućnosti i želja. Htio je biti dobar čovjek, a uvijek je živio kao loš čovjek (hoću dobro, a činim zlo – Pavao). Smrt ga je redimenzionirala. Stvarala mu je nepodnošljivu konfuziju. Smrt je brisala smisao života. Činila ga sjetnim (snuždenim) i beznadnim. Ljubav, koja je upisana u čovjekovu bit (sličan Bogu, a Bog jest ljubav), bila je zaustavljena strahom. Smrt je vezala čovjeka u strah. Gdje je strah, nema ljubavi. Ljubav izgoni strah. Krist je slomio smrt, a time i strah. U Njemu, nakon uskrsnuća, nije bilo smrti. Smrt je ušla u čovjeka đavolskom zavišću. Kristova nezavidna, velikodušna, svepraštajuća, preobilna ljubav izbacila je đavla iz čovjeka. Novi Adam stvara novog čovjeka. To je čovjek u kojem boravi Duha Sveti. Srce mu gori. Oči mu vide Boga. Noge mu trče navijestiti Radosnu vijest.

Uskrsnuli čovjek, novi čovjek, nema potrebu izlaziti iz povijesti. Uskrsnuće je temeljno povijesni događaj. Mesija je ostao u povijesti. Nazarećanin je uskrsnuo. Uskrsnuće nije stvar nepredvidive budućnosti. Nije mistični doživljaj. On je eshatološki i povijesni. Dotiče kraj i putuje prema kraju. Uskrsnuće je vezano uz Križ. Dvojica su se vratila u Jeruzalem. Jeruzalem je grad Muke i eshatološki grad. Susret s Uskrsnulim vraća ih u realnost. Realni život, svakodnevni, (ukriženi između dobra i zla) nije monstruozna stvarnost u kojoj propada nada. Uskrsnuće je unijelo u mrežu povijesti životnu nadu. Sve je istinito. Prije susreta sve je izgledalo iluzija. Sada vide da je sve istina. Nisu se prevali u svojim očekivanjima. Mesija je uistinu uskrsnuo i dao nam Duha životvornoga da možemo živjeti kao ljudi, slike Božje, ljubljeni, braća, smrtnici, putnici (Homo viator) …