Krotki će baštiniti zemlju. Mojsije je ubacio „neko drvo“ u gorki izvor i voda je postala slatka. To „neko drvo“ je Križ Kristov. Krist je oteo đavlu „svu vlast na zemlji“ ulazeći u najkrotkiji mogući čin: dragovoljno predavanje na muku (… kad se dragovoljno predao na muku, …). Krotkost je neshvatljiva varka za đavla. Đavao nas uvijek hvata na strogost. Strogost prema samom sebi na pravi mah izgleda ljekovita i poželjna. Ali nas ta strogost neprimjetno gura u krutost i surovost. Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca. Jaram je moj sladak i breme je moje lako.

Franjo Saleški je neko vrijeme svog života živio u bezizlaznoj tjeskobi jer je upao u rigorizam (17. st., jansenizam, Ženeva, kalvinizam). Mislio je da je osuđen na pakao i da je uzaludno sve što nastoji i čini. Izlaz iz tjeskobe je došao preko „izvrtanja pozicija“ - blagost prema samom sebi, prema svojoj ranjenoj duši i „ludo“ pouzdanje u milosrđe Božje. Dušu već duboko ranjava laki ili teški grijeh, i to joj je dovoljna kazna. Nije potrebno dodatno kažnjavati samog sebe. Veću štetu nam čini pretjerana žalost nakon grijeha, nego sam grijeh. Blagost prema sebi! Što si mi dušo klonula, što jecaš u meni. U Boga se uzdaj i opet ću ga slaviti.

Uz Franjine dvije sjajne knjige prevedene na hrvatski jezik (Filotea i Rasprava o Božjoj ljubavi), pojavila se i jedna knjižica s izborom iz Franjinih djela na temu: Umijeće kako se u duhovnome životu okoristiti vlastitim pogreškama. Sve je puno bisera najsjajnije duhovnosti. Namijenjena je nama, najobičnijim svakodnevnim grješnicima. Franji je Duh Sveti objavio da treba ugasiti motore strogosti i „voziti se“ na motorima milosrđa. Strogost ga je dovela do pred bezdan očaja. Milosrđe ga je uzdiglo do Pastirova obraza, onog obraza uz koji se prislonila izgubljena ovca podignuta na Pastirova ramena.

Franjo je pisao Ivani de Chantal: „Ne znam zašto, ali koliko god se jadan osjećam, ne uznemirujem se nikada, čak koliko puta kušam izvjesnu radost misleći da takav dajem Božjem milosrđu veliku priliku da se ono iskaže.“ A p. La Riviere o Franji kaže: „Sveti Franjo Saleški je od mladosti, po Duhu Svetom bio rasvijetljen da vidi, usprkos nesavršenostima, u Bogu beskrajno dobrog i ljupkog Oca, koji uništava naše nesavršenosti sve do posljednje, ako se zbog njih kajemo, bacajući ih u ocean Njegova milosrđa i uništavajući ih vatrom Njegove beskrajne ljubavi. Ako je ponekad malo posrtao i popustio u dobrim odlukama, ponovo se blago podizao, bez žalosti i nestrpljivosti, upirući oči sa savršenim pouzdanjem u dobrog Otkupitelja.“

U knjižici Misli, cvijetu Franjinih riječi, doneseno je jedno ohrabrenje koje je Franjo uputio jednoj umornoj (depresivnoj) duši. Franjo je hrabri da se uzda u snagu Božje milosti i Božjeg milosrđa. Kaže joj (nam) da u nama postoje dva svijeta, dva potpuno različita čeda, kao u Rebeki. Rebeku je toliko boljelo njihovo trzanje da je poželjela umrijeti. U muci je dobila ohrabrenje-riječ da će mlađi pobijediti starijeg. Stariji je bio Ezav, runjav i mišićav, a mlađi Jakov, ćosav i slabunjav. Stariji je naša narav, naša pala narav koja uvijek lije otrov u sve naše čine. Žilava je i djeluje moćno. Ezav je bio lovac. Tako i nas naša star(ij)a narav stalno lovi i ubija. Ali, s vremenom je zavladao mlađi. Pomogla mu je majka. Nas pomaže majka Crkva sa svojim savjetima i bliskošću s Ocem nebeskim (Izak-Smijeh). Jakov je izabran po milosti. Milost je potisnula lošu narav. Milost dolazi odozgor i polako svladava silu odozdo. Ne bojmo se Ezavove (Edomove) snage. Naša je snaga u slabosti (Pavao). Ona dolazi od snage Križa Kristova. Nije joj izvor u nama. Ezav je ostao u bespuću povijesti, a Jakovljev potomak, Kist, je iznad svih. Milost pred našom tvrdom i iskvarenom naravi uvijek izgleda kao ništa. To je ipak tek privid. Naša griješna narav i njezina snaga je pred Božjim milosrđem kao ništa. Neiscrpnost Božjeg milosrđa u neizmjernoj nadmoći „utapa“ naš bezdan ništavila.

Na stranicama Tjednika nedavno smo mogli čitati Papino razmišljanje o duhu modernog novinarstva i Franji Saleškom, nebeskom zaštitniku novinara. Franju su odlikovale dvije karakteristike: povjerenje i smjelost. Obadvije imaju isti korijen: silu Božje ljubavi prema slabom čovjeku. Iz te se sile može o sebi i drugom misliti blagim mislima. Iz te se sile Božje ljubavi može i o drugima blago pisati. Motor strogosti vodi nas sigurno u provaliju samouništenja i međusobnog uništenja. Motor milosrđa, koji se puni iz Kristova probodenog boka, sve nas zajedno vuče u ocean Božjeg milosrđa.