Danas je 21. travnja 2014.

Prije mnogo godina na ovaj datum, 21. travnja, uvedeno je u Hrvatskoj pravo na pobačaj. Bilo je to godine 1978. Tadašnji Sabor je donio odluku da se slobodno mogu pobaciti djeca do nekog mjeseca trudnoće.

Potpisnik te odluke bio je Jakov Blažević. On je, nažalost, bio i tužitelj novoga hrvatskoga svetca Alojzija Stepinca. Od tada je do danas ubijeno djece u majčinim utrobama da se broja ne zna. Jedna je majka javno govorila kako joj je to bio način kontracepcije, tako da je ubila više od dvadesetoro vlastite djece.

Na mnogim stranama svijeta probuđena je svijest da je taj zakon o pravu na pobačaj užasan, neprihvatljiv, grozan, stravičan, nepravedan, krvav i tako redom. Dovoljno je pogledati na jednu internetsku stranicu s fotografijama pobačene djece, pa da nam stane dah. Kako je moguće? O, koja bol! Te male ručice! To raspuknuta srce! Ta smrskana glava! O, koja bol!

Osjećam tu bol, a nadam se, dragi bližnji, da i Ti isto osjećaš koja je to bol! A koja je tek bol u srcu majke i oca te djece! Pobačaj je više samoubojstvo od ubojstva! A koji su poremećaji u životima! Prije smo učili da je hotimično ubojstvo u Nebo vapijući grijeh! To više ne znamo, ali osjećamo dobro posljedice toga. Skinut je mir i blagoslov s mnogih duša! Narod je poljuljan!

Mi danas pjevamo glasom nerođene djece. To su naša braća i sestre. Naši ljubljeni. Naši najmanji. Neka njihov jedva čujni glas dospije do svih ljudi. Nekoć su vlakovi putovali prema jednoj peći i mnogi su grobno šutjeli. Sada se zgražamo. Sada u Europi griju neke bolnice tkivima pobačene djece! To su naša braća i sestre!

Molimo i pjevajmo! Ljubimo do boli! Štitimo najmanje i bit ćemo najviše zaštićeni! Dajmo život i primit ćemo život. Ono živi! Ono živi! Živi u meni i Tebi!