U svom božićnom obraćanju kardinalima i drugim službenicima rimske kurije, papa Benedikt XVI. izrekao je nekoliko važnih komentara o protekloj godini i nakanama njegovih proteklih putovanja i govora. Papa temeljno želi probuditi u svijetu govor o Bogu. Znanstveni krugovi, političari i kreatori medijskog komuniciranja, prema Papi, imaju ogroman problem, čak i tjeskobu, pred izazovom govora o Bogu. Sva ta tri kruga, a to su krugovi koji vode svijet i njime upravljaju, postala su toliko zatvorena u svoj planet da više ne nalaze nikakvog načina da se otvore Božjem govoru i omoguće drugima da im posreduju govor o Bogu. Tako se čovječanstvo u cjelini nalazi u tjeskobi, gledajući s jedne strane nedostatnost svega onoga što je postignuto i nemogućnost da se u ovoj putanji postigne ono za čim se najdublje teži: potpuna i neprekidna sreća.
Prema Benediktu XVI., prvi je korak ponizno priznanje da se nije postiglo željeno i da se stanje u mnogočemu pogoršava, i drugo, ponizno ostavljanje mogućnosti da nam netko drugi može proširiti poglede i otvoriti nas mogućnost da se željeno može stvarno postići.
Doprinos, tek naoko mali, postizanju tog cilja, prema Papi, donosi ispravno življenje svećeničkog i redovničkog celibata. Zanimljivo je vidjeti u čemu se sastoji veza između govora o Bogu i celibata. Papa kaže da je nedostatno, pa čak i opasno, promatrati svrhu svećeničkog celibata, samo u većoj mogućnosti pastoralnog rada i veće slobode za rad s dušama. Pravi temelj celibata Papa nalazi u starozavjetnom svećeničkom psalmu u kojem se veli: „Ti si Gospodine baština moja.“ To je psalam koji je pjevao levit-svećenik koji nije dobio baštinu-tlo u Izraelu. Njegova je baština bila sam Gospodin, jer je on živio od kulta. Ono što se prinosilo u kultu dijelilo se između njega i Boga. Tako je on bio vezan samo uz Boga. Svako je drugo pleme imalo neko tlo kao uporište, a samo je levit „visio“, njegovo je tlo bilo „gore“, a ne „dolje“. On se nije mogao osloniti na ništa od onoga na što su se oslanjali ostali Izraelci. Nemajući svog tla, nije mogao imati ni svoje gradove, ni svoju vojsku, ni upravu, itd. Njegov je grad bio Hram, njegova zaštita Gospodin, njegova uprava Zakon Gospodnji. Preneseno na novozavjetno svećeništvo, na prezbitere koji žive u celibatu, na ove koji su danas među nama, sama njihova egzistencija upućuje na Boga. Ona sama po sebi nameće misao na Boga i govori nešto o Bogu. Jedan neznatni redovnik koji prođe ulicama naših europskih gradova stavlja pred sve ljude pitanje o Bogu. I to pitanje nije mučno niti prezahtjevno. Ono je gotovo već sami odgovor. Ovaj redovnik (prezbitr) je u celibatu, živi tako jer mu je „tlo“ Bog. On nema ovdje svoj dio zemlje jer mu je zemlja „gore“. Živjeti celibat u svoj jednostavnosti i cjelovitosti pomaže modernom utjeskobljenom čovjeku da počne misliti o Bogu i počne tražiti Njegovo lice. Moderni je čovjek ostao bez uporišta (tla pod nogama) i postojanje čovjeka(celibaterca) koji nema uporište u svijetu, pomaže mu da i on nađe pravo uporište. Svijet mu nije dao uporište koje je tražio, sada postoji mogućnost da postoji neki bolji put za traženje onog što je uzalud tražio ovdje.
Papa kaže da je posjetom Njemačkoj htio uspostaviti temu govora o Bogu. Neznatna regensburška strelica stvarno je pogodila središnji živac cijelog svijeta. Zanimljivo je povezati temu govora o Bogu s jednim poglavljem njegove knjige „Na putu k Isusu Kristu“ (knjiga je objavljena i na hrvatskom jeziku). Poglavlje se zove „Kristovo lice u Svetom pismu“. Na osamsto mjesta se u Svetom pismu spominje riječ lice (hebr. panim). Četiristo u smislu ljudskog lica, a četiristo u smislu traženja Božjeg lica. Svaki čovjek ima u sebi kategorički imperativ: vidjeti lice Božje! Lice je posrednik. Ono uspostavlja odnos. Pokazati svoje lice znači dati se otkriti. Onaj tko traži lice Božje jednostavno hoće ući u odnos s Njim. Ne želi više ostati u tjeskobnoj zatvorenosti u svom svijetu nego želi ući u odnos s Drugim i Drukčijim. Bog nas obasjava svojim licem tj. objavljuje nam se prvi. I on traži naše lice. Gledati Njegovo lice više je nego nasititi trbuh i osjećaje. To je izvor eshatološke nade. I kad se probudim naužit ću se pojave Tvoje. Gledat ćemo Boga kao što jest. Biti u odnosu znači biti u ljubavi, uživati u ljubavi onog koji me ljubi i ljubiti ga kao što on mene ljubi. Taj odnos zasićuje čovjeka, jedino biće na zemlji koje ima lice i koje traži Lice. Ali, ako Bog vidi da čovjek uporno skriva svoje lice i da pljuje u Njegovo lice (sjetimo se muke Kristove), može se dogoditi da Bog skrije svoje lice. Sad čujmo Papu:
"Gdje Bog odvrati svoje lice tu se sve vraća u prah. Zbog toga je molba da Bog ne skrije svoje lice molba za sam život, za snagu gledanja bez koje ništa ne može biti dobro. Božja šutnja, skrivanje njegova lica, jednostavno je kazna. Dakako da ovo Božje skrivanje može grešniku dati varljivu sigurnost: čini se da Boga uopće nema. Može se bez opasnosti živjeti bez njega, protiv njega, okrenuvši mu leđa – tako se barem čini. Upravo je ova bezbožnikova sigurnost njegova najveća nesreća. Ne bismo li trebali u ovome vremenu Božje šutnje, u vremenu kad se čini da je njegovo lice postalo neprepoznatljivo, s određenom količinom straha razmišljati o značenju ove Božje skrivenosti? Ne bismo li u tomu trebali vidjeti stvarnu sudbinu svijeta i zbog toga još glasnije i žurnije uzviknuti Bogu da pokaže svoje lice? Nije li traženje njegova lica u ovome našem stanju postalo još nužnije?“
