BIOETIČKA I IDEOLOŠKA POZADINA "RODNE TEORIJE" (1. dio)

U drugoj polovici prošloga (20.) stoljeća u etičkim i bioetičkim raspravama pojavila se tzv. »rodna teorija«. Uveden je pojam rod (gender) koji se razlikuje od pojma spol (sex). Plod je to feminističkih i LGBT istraživanja, koje je započeo John Money, a koji su se dalje razvijali preko feministkinja Simone de Beauvoir, Judith Butler, odnosno filozofa Michaela Foucaulta i drugih pos- tmodernističkih filozofskih struja.

Rod se definira kao društvena konstrukcija koja je neovisna o spolu koji je biološka odrednica te je kao takav fluidan, promjenjiv i slobodan. Ta teorija ima za cilj stvoriti novu društvenu jednakost nadilazeći »diktaturu prirode« i uklanjajući klasne razlike između muškaraca i žena koji su plod patrijarhalno uređenog društva.

U tom smislu »rodna teorija« može biti shvaćena i kao kulturni marksizam. Valja imati na umu da je sadržaj »rodne teorije« temeljen isključivo na umskim teoremima koji ne pronalaze svoje opravdanje u empirijskim znanostima. Stoga bi bilo pogrešno takvu teoriju shvatiti kao znanstvenu istinu. Isključujući čovjekovu biološku datost i promatrajući ga kao isključivo društvenu konstrukciju, rodni teoretičari previđaju narav čovjeka koja je šira od pukog strukturalizma. U ovom članku prikazat će se antropološki i logički nedostatci kao i ostale teškoće prisutne u toj teoriji.

Uvod

Pokušaji i nastojanja da se odgonetne čovjekova narav, poseban karakter njegova bitka, čine vrlo dug i složen put. Antropologija svjedoči da je čovjek po sebi u mnogočemu problematično biće. Suvremeni pristupi utemeljivanju filozofske antropologije, kao svojevrstan poklad prosvjetiteljske tradicije, nastojali su razriješiti taj problem.

Druga polovica 18. stoljeća bila je vrijeme značajnih tehničkih otkrića. To se napose odrazilo na metafiziku. U to su vrijeme metafizičke stvari, sve ono što čini područje bîti i duha te cjelokupna transcendentna realnost, potisnute u područje praznovjerja. Prosvjetiteljstvo se zbog svojega racionalnog karaktera otkrivalo i kao antitradicionalizam koji se posebice pokazivao u odnosu na poimanje čovjeka, kulture i moralne filozofije. Upravo taj odmak od metafizike stvarao je prostor za čovjeka koji razumom treba ostvariti vlastitu slobodu i svoju egzistenciju koja mu više nije zadana, nego radije vođena vlastitim željama i potrebama.

Prosvjetiteljstvo je za sobom povuklo liberalizam i deizam koji su imali značajne uloge u formiranju nazora za cijeli zapadnoeuropski kulturni krug, čiji je utjecaj i danas prisutan. U to se vrijeme počelo intenzivnije misliti da um ne smije biti sputavan ograničenjima jer bi izdao samoga sebe. Mišljenje prihvaća samo ono što je njemu samomu razvidno i racionalno uvidno, kao npr. matematički ili fizikalni zakoni. Upravo je zato bilo potrebno razum lišiti bilo kakvih veza i ograničenja. U biti prosvjetiteljskoga liberalizma nalazi se zapravo »individualizam koji svoje duhovne korijene s jedne strane ima u rastakanju općeg pojma koje su polučili nominalizam i empirizam, a s druge strane u izoliranom autonomnom subjektivitetu racionalizma.«

Zanimljivo je primijetiti da će upravo u Francuskoj (zemlji prosvjetiteljstva, koja je ipak bila neprosvijećena) doći do velike revolucije koja će se odvijati pod prosvjetiteljskim parolama slobode, jednakosti i bratstva. Takav liberalizam postao je liberalizam u teološkom smislu, kojem je cilj reducirati religiozne istine na racionalno dokazive.

Usko povezan s liberalizmom jest i deizam koji predstavlja tipičnu predodžbu Boga kakvu je ostavilo prosvjetiteljstvo. Iako se ono u Francuskoj razvilo u smjeru materijalizma i ateizma, ipak se nije obrušilo na vjeru u Boga u ontološkom smislu nego ju je transformiralo u posve drukčiju predodžbu Boga u odnosu na onu tradicionalnu, teističku. Prosvjetiteljstvo je stvorilo čovjeka koji je kao individua svjestan sebe samoga i svoje razumske mogućnosti koja je svemoćna te sposoban za neotuđenje od samoga sebe, kako je to bilo u metafizičkome i religijskome shvaćanju. Industrijski napredak, nastao u prosvjetiteljstvu, dobio je povlašteno mjesto u mišljenju Karla Marxa.

Poznato je da je Marx odlučno prihvatio Feuerbachovu kritiku religije te ju dodatno zaoštrio proglasivši religiju ne samo posljedicom pogrešnoga mišljenja, nego i produktom poremećenoga svijeta. Zato je njegovo shvaćanje čovjeka bilo materijalističko, odnosno čovjek je za Marxa materijalno biće unutar materijalne prirode, stoga ne čudi da će u kontekstu Marxove misli povlašteno mjesto dobiti industrija i ekonomija koja će odlučivati o odnosima »čovjek–čovjek« i »čovjek–priroda«. Marx je smatrao da u kapitalističkim odnosima čovjek biva otuđen zato što u bît sebe stavlja novac. Proleter biva isključen iz proizvoda svoga rada. Tako, prema Marxu, ekonomsko otuđenje polučuje i otuđenje na ostalim područjima: religioznome, socijalnome, ideološkome itd.

Postmarksistička filozofska misao 20. stoljeća razgranala se u mnoštvo pravaca te se stoga umnožila i slika čovjeka. Produkt je toga bilo stvaranje mnoštva antropoloških paradigmi. Freud je, primjerice, ostavio instinktivnoga čovjeka, Bloch utopijskoga, Buber dijalektičnoga, Heidegger tjeskobnoga, Sartre čovjeka kao biće dosade. Sve ove misli utjecale su na stvaranje slike čovjeka kakvim se danas shvaća.

Marx je izlaz iz opisanoga stanja vidio u ukidanju kapitalističkoga klasnog društva. Spomenuti put je za njega bio jedini način koji vodi do ostvarenja prirodnoga, savršenog čovjeka. Važno je primijetiti da Marx ne promatra čovjeka kao pojedinca u njegovoj osobnosti, nego kao člana roda odnosno kao društveno i komunitarno biće. Društvo tako postaje posrednik između čovjeka i prirode.

Danas se među inima promiče i slika čovjeka kakvu imaju tzv. LGBT zajednice. Okvire te antropologije čine paradigme i teze koje su utjecale i nadahnjivale »rodne« teoretičare, a oni su zapravo stvorili novu antropološku paradigmu u kojoj je rod posebna kategorija, odnosno mišljenje da je on socijalna konstrukcija neovisna o biološkome spolu; antropologija u kojoj je u središtu interesa shvaćanje čovjeka kao povijesno uvjetovanoga bića, a ne zadanoga biološki ili metafizički.

1. Pojašnjenje pojmova rod i spol

Najjednostavnije tumačenje engleske riječi gender upravo je ono koje se sedamdesetih godina koristilo u akademskim i političkim raspravama: gender znači društveni spol koji se razlikuje od biološkog spola (sex). Neki autori uporabu riječi spol i rod u hrvatskome jeziku tumače na slijedeći način: Spol je termin koji se koristi za sve razlikovne (kvalitativne) osobine koje su biološki i nasljedno uvjetovane, dok rod označava one razlikovne (kvalitativne) osobine koje su uvjetova-ne društvenom okolinom i odgojem. Drugim riječima, ljudi se rađaju kao muško ili žensko (spol) ali uče kako postati muškarci i žene (rod). Upravo to naučeno ponašanje čini rodni identitet i uvjetuje rodne uloge.

Rodna se istraživanja nužno isprepliću s pojmovima društvene klase, dobi, etničke pripadnosti te seksualne orijentacije. Koncept patrijarhalnoga društva u sociologiji roda jedno je od najčešće raspravljanih pitanja razmatranih kroz problem raspodjele moći među rodovima.

Klasičnu definiciju patrijarhata dala je Kate Millett: »Naše društvo je patrijarhat [...] Ta činjenica je vidljiva odmah ako se prisjetimo da su vojska, industrija, tehnologija, univerziteti, znanost, politika, financije — ukratko svaki prolaz moći unutar društva uključujući snagu prisile policije, potpuno u muškim rukama.« Baza na kojoj patrijarhalno društvo počiva najtemeljitije je sadržana u kontroli muškaraca nad ženskim radnim procesom te u ograničavanju ženske seksualnosti. Feministkinje identificiraju heteroseksualni brak kao najučinkovitiji oblik koji muškarcima dopušta kontroliranje oba područja. Budući da se patrijarhat nastanjuje i u područjima državne vlasti, ženama i muškarcima ne omogućuje se jednak pristup političkomu predstavljanju što i država, umjesto da spriječi, podržava.

Moć se u društvu podupire ili dobrovoljnim pristankom ili se uspostavlja silom. Rodna politika postiže se pristankom na socijalizaciju obaju rodova za te- melje patrijarhalne politike temperamenta, uloga i statusa. Temperament pak podrazumijeva tvorbu ljudske osobnosti uzduž stereotipnih linija rodnih katego- rija koje su utemeljena na potrebama i vrijednostima dominantne skupine kao što su agresija, inteligencija, snaga i učinkovitost u muškaraca, a pasivnost, po- dređenost i krepost kod žena.

Takva obilježja upotpunjena su čimbenikom rodnih uloga koje određuju suglasnost i razrađuju kôd ponašanja, stavove i geste za svaki rod. U terminima aktivnosti, rodne uloge pripisuju domaćinske usluge koju uključuju seks i brigu o djeci ženama, a ostatak postignuća i interesa muškarcima. Stoga, društvenom ulogom dodijeljenoj ženi teži se njezinu ograničenju na razini biološkoga iskustva odnosno na biološki spol (sex). B. Galić navodi »Biblijski mit« o Adamu i Evi: »U mukama ćeš rađati djecu. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti tobom« (Post 3, 16) kao objašnjenje ženina inferiornoga statusa te kao obrazac zapadnoga patrijarhalnog mišljenja.

Žene su se većinom borile za opstanak putem podređivanja muškarcima kao onima koji imaju moć. Činile su to bespogovorno ili zamjenjujući svoju spolnost za status odnosno podršku. One žene koje nisu tako postupale ili su se tomu suprotstavljale postale su feministkinje, zapravo nepoželjne u patrijarhalnim društvima.

Radeći tako, u najširem smislu protiv muške dominacije i nejednakosti, feministički pokret ustrajno je nastojao redefinirati ženski identitet. Prve rezultate feministkinje uživaju tek u 20. stoljeću iako je bitka trajala dulje od dva stoljeća, s priznavanjem prava glasa, obrazovanja i rada, no ipak su najvažnija dostignuća pravna jednakost, pravo na jednaku plaću te zaštita reproduktivnih ženskih prava.

S pojavom neofeminizma u drugoj polovici 20. stoljeća i paralelno s njime, radikalni feminizam inzistirao je ne samo na razlikama i nejednakostima rodova, nego i na ukidanju potlačenosti ženskoga roda odnosno na tome da pravno izjed- načenje rodova nije rješenje problema muške moći nad ženama koja se pokazuje u raznim oblicima dominacije i nasilja spram žena. Radikalni feminizam smatra da svi muškarci imaju koristi od muškoga nasilja nad ženama jer ono predstavlja prijetnju. Tako su se feministkinje uglavnom bavile pitanjima kao što je reprodukcija dualiteta kuće i posla i odnos »muško–žensko«, unutar kojih je uvijek bila istaknuta rasprava o moći patrijarhata.

Rodna moć razotkrivala se u svim društvenim mehanizmima i ustanovama u kojima su žene bile nerijetko isključivane. Feministički orijentirane antropologinje prve faze razvoja feminističke antropologije, sedamdesetih godina prošloga stoljeća, svoja su istraživanja nazivale antropologijom žene.

Pojam roda uvodi se kao opozicija biološkim spolnim razlikama. Analitički koncept roda činio se idealnim teorijskim obratom dotadašnjem biološkom de- terminizmu koji je bio prisutan u gotovo svim znanostima. Biološki redukcionizam interpretirao je muško–ženske odnose kao odraz spolnoga identiteta, dok je rod kulturna i društvena konstrukcija čija izgradnja započinje rođenjem. Društvene uloge namijenjene muškarcima i ženama razlikuju se ne zbog njihova spola, nego zbog društvenog određivanja ili, jezikom feminističkih teorija, ustrajavanje na rodu kao deskriptivnoj kategoriji stalno je upozorenje da je žena predodžbeni, jezični i misaoni konstrukt patrijarhalnoga društva.

Postmodernističko »samoprokazivanje subjekta« kao konstitutivno nužno za političko djelovanje na temelju razlika, podijelilo je feministkinje u dvije struje; a) esencijalistkinje, koje su u odricanju subjekta vidjele podvalu pa su dekonstruktivistički zahtjev shvaćale kao prepreku u tek probuđenom prostoru izgradnje ženskoga subjekta i b) dekonstruktivistkinje (npr. J. Butler) koje su smatrale ponuđeni prostor »prava na subjekt« lažnim jer je svako mjesto subjekta proizvela sama politika. Stoga prema Butler identitet nije ni zauvijek zadan niti potpuno arbitraran, stoga i nije uopćeni preduvjet političkih interesa niti akcija.

Podjelom na »dekonstruktivistkinje« i »esencijalistkninje« smisao feminizma doveden je u pitanje. Ako ne postoji zajednički jezik, feministkinje su se pitale što će biti kolektivni identitet. »Ako nismo subjekt, nemamo identitet, a onda ni razrađenu identitetnu politiku i društvenu akciju.« Esencijalistkinje i dekonstruktivistkinje ipak u svojim tekstovima imaju zajedničko ispreplitanje antropoloških, filozofskih i psihoanalitičkih kanona. Feministički slogan »osobno je političko« upućuje na to da se čovjekov privatni svijet može osloboditi solidarnosti, a da ne upadne u stranputicu novih dominacija. Ukoliko je antropologija sposobna teoretizirati sličnosti i razlike među ljudima, a feministička antropologija među ženama, onda teško da je moguće zanemarivati i razlike unutar nas samih. Konstituiranje osobe putem razlika te spoznavanje istih unutar pojedinaca zadaća je antropologije.

Izvor: Obnovljeni život, 2014.
Autori: Domagoj Matić, Ivan Koprek

BIOETIČKA I IDEOLOŠKA POZADINA "RODNE TEORIJE" (2. dio)

BIOETIČKA I IDEOLOŠKA POZADINA "RODNE TEORIJE" (3. dio)

Ne dirajte djecu

facebook.com/nedirajtedjecu

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

U svemu tome tješi me rečenica koju sam nedavno čuo od jedne dame – nije važno što piše u novinama, već što piše u Ustavu.

Nino Raspudić