BIOETIČKA I IDEOLOŠKA POZADINA "RODNE TEORIJE" (2. dio)

2. Razvoj i sadržaj »rodne teorije« 

Pojam rod u smislu društvenoga spola koji se razlikuje od biološkoga spola nastaje u raspravama o interseksualcima i transseksualcima u drugoj polovici 20. stoljeća. Pojmovno razlikovanje između roda i spola uveo je u SAD–u John Money u medicinsko–psihijatrijsku raspravu o interseksualnosti. Razradu toga razlikovanja učinio je Robert Stroller u studiji Sex and gender: On the Development on Masculinity and Femininity (1968.). John Money proveo je prva istraživanja na hermafroditima.

Na tome je počeo razvijati svoju vlastitu teoriju o ljudskoj spolnosti. Osobe na kojima je proveo prva istraživanja bile su rođene s muškim i ženskim biološkim spolom. Iz tih studija Money je zaključio da se osobe, bez obzira na spol, identificiraju s dodijeljenim rodom, te da poslije zadrže taj dodijeljeni rod kao dječak ili djevojčica, već prema tome kako ih se modificira. Tako je prema njegovoj teoriji rod autonoman psihološki fenomen neovisan o spolu, genima ili hormonima, čak štoviše, neizbrisiv i trajan. Prema Moneyu, sasvim je logično pretpostaviti da su svi ljudi, baš kao i hermafroditi (interseksualci), rodno neutralni pri rođenju. Drugim riječima, Money je zastupao tezu da spol, kao biološka odrednica, ne igra značajnu ulogu u određivanju roda koji se dodjeljuje pri rođenju, a zatim učvršćuje socijalizacijom i životnim iskustvom. Feministkinje ubrzo preuzimaju Moneyjevu ideju. Tako Kate Millet t u svojoj knjizi Spolna politika piše da nema razlike u spolnosti kod rođenja, već da je psihoseksualna osobnost (termin preuzet od Moneya!) nešto što se uči nakon rođenja. Ipak, temelje feminističkim teorijama o spolnosti postavila je francuska književnica i filozofkinja Simone de Beauvoir svojom knjigom Drugi spol. Ona tu tvrdi: »Nitko nije rođen kao žena, već se ženom postaje.« Za nju je, dakle, rod »konstruirana« kategorija, žena postaje ženom pod pritiskom kulturnoga okruženja, a taj pritisak sigurno ne dolazi od »spola«. Valja zamijetiti da Beauvoir za sve nepravde i diskriminacije žena okrivljuje binarnu kategoriju muško/žensko, koja je toliko duboko usađena u društvo. Michael Foucault, francuski filozof, svojim životom i djelom postao je snažan model za mnoge interseksualce, lezbijke i druge intelektualce srodnih spolnih orijentacija. Prema Foucaultu, zapadni je svijet postavio »nikad okončane zahtjeve za istinom«, a na nama je da istisnemo pravu istinu o seksu. Ustvari, nije na nama, već na seksu, da nam kaže istinu, s obzirom da je seks onaj koji drži istinu u tmini. Za sve je kriva buržoazija koja zbog svoje svijesti o pristojnosti skriva istinu. Foucault tvrdi da to više nije pitanje spola kao predstavnika prirode, nego spola kao povijesti, kao značenja i diskursa. Foucaultova ideja u kojoj se spol definira kroz diskurs utjecala je na rodne teoretičare koji su kritizirali zapadnu kulturu zbog distinkcije između ljudi — muškarac ili žena — na temelju biološkoga spola. Bipolarnost spolova služi tomu da se održi nejednakost u privatnome životu, ali i u društvenoj sferi. Istraživanja pokazuju da postoje veliki dispariteti između muškarca i žene u šansama i resursima — na primjer više žena nego muškaraca bavi se manje plaćenim poslovima; žene manje sudjeluju u političkome odlučivanju; od žena se očekuje da imaju više odgovornosti u obiteljskim dužnostima. Jednako tako, žene dobivaju manje priznanja za svoje doprinose društvu općenito, bez obzira na to jesu li za to plaćene ili nisu. Povijesno gledano, muškarci i žene bili su različito tretirani, ideje žena, njihove vrijednosti i poslovi u pravilu su bili manje poželjni i manje vrijedni od onih koji se pripisuju muškarcima. Premda se uloge muškarca i žene razlikuju u pojedinim kulturama, nije poznato društvo u kojem bi žene imale više moći. Sandra Lipsitz Bem u svojem fundamentalnom članku Gender Schema Theory polazila je od ocjene da je središnji problem psihološke i socijalne potlačenosti žena, i zapravo svake druge potlačenosti, činjenica da se ljudi dijele na muško i žensko. Uloge muškaraca općenito se više vrednuju i nagrađuju. U gotovo svim kulturama žene su obično snosile i snose odgovornost za brigu o domu i djeci, a muškarci tradicionalno prehranjuju obitelj. Spolne razlike tako i dalje ostaju glavni krivci društvenih nejednakosti, i to dobrim dijelom utemeljene upravo na našim biološkim razlikama. No te razlike nikada neće moći opravdati društvene nejednakosti, stratifikacije i diskriminacije koje su stoljećima bile značajkom ljudskoga društvenog života. Judith Butler, jedna od najpoznatijih feminističkih teoretičarki, svojim poticajnim djelom Nevolje s rodom doprinijela je razvoju i zamahu rodne teorije u znanstvenim krugovima posljednja dva desetljeća. Butler je tvrdila da se dekonstrukcijom binarnoga muškog/ženskog roda i razobličavanjem tradicionalnoga razmišljanja o rodu može postići nova jednakost u okviru koje ljudi neće biti ograničeni svojim muškim ili ženskim ulogama. Butler smatra da rod treba biti fluidan i varijabilan. Istinska jednakost prema njoj je nemoguća ako su muškarci i žene fundamentalno različiti i odvojeni entiteti. U tom se pogledu Butler razlikuje od onih feministkinja koje se isticanjem razlike među spolovima bore za ravnopravnost muškarca i žene. Konvencionalna teorija tvrdi da je spol (muški/ ženski) onaj koji određuje rod (muški/ženski), što onda uzrokuje privlačnost suprotnoga spola. Nadalje, Butler nastupa s tvrdnjom da je rod temeljni vid djelovanja u određenim situacijama, a ne temeljni vid ljudskoga identiteta. Rod (muški/ženski) zapravo je postignuće, konstrukcija, a ne biološki čimbenik. Prema Butler, trebalo bi gledati na rod kao nešto slobodno lebdeće i fluidno, a ne fiksno.« Sam korijen nejednakosti spolova, tumači Butler, leži upravo u načinu kako se percipiraju rodne uloge. Zato je potrebno »dekonstruirati« način na koji društvo gleda na rodne uloge; tako je moguće dovesti do promjene u »političkoj kulturi« i poboljšati položaj žene u društvu. Odnosno, kada ne bi postojale konvencionalne uloge dvaju spolova, ne bi bilo neobično da žena bude »šefica« na poslu, a muškarac da ostane kod kuće i odgaja djecu. Tako bi se »patrijarhalno društvo koje je još uvijek na snazi promijenilo i postalo istinski ravnopravno.« 

3. Kritičko promišljanje »rodne teorije« 

Rodna teorija razvila je potpuno novu paradigmu poimanja čovjeka, njegove društvene uloge i spolnosti, kao preduvjet emancipacije žena i »konstruiranih rodova« u društvu, što samo po sebi ne bi bilo sporno da u svoje središte nije stavila ljudsku spolnost, za čije ispravno razumijevanje ipak treba nešto više od teorema. Zadržavanje samo na razini teoretiziranja, bez empirijskoga pokrića određenih hipoteza znanstvenih disciplina relevantnih za ljudsku spolnost, rodna teorija ostaje na području hipotetičkoga konstrukta. Jesu li održivi i koliko vrijede argumenti koji dolaze od rodnih teoretičara? 

3.1. (Ne)utemeljenost rodne teorije u empirijskoj znanosti 

Rodna teorija svoje polazište ima u tezi da spol, kao biološka odrednica, nema nikakav utjecaj na rod, koji je isključivo društvena konstrukcija pa je zato rod varijabilan, nestalan i fluidan, baš kao i samo društvo. Odnosno, rod je potpuno neovisan o spolu, iako se doduše u patrijarhalnome društvu još uvijek djeca odgajaju tako da usvoje shvaćanje roda koji bi bio u suglasju s biološki određenim spolom. Hipotetski gledano, to se može činiti zanimljivim, ali kada se osim teorema uključi empirijska znanost, teorija poprima karakter ideologije. Teško da itko može osporiti činjenicu da društvo ima utjecaj na čovjeka, na (ne)ravnopravnost spolova, na ljudsko poimanje spolnosti i društvenih uloga, koje na sebe preuzimaju muškarac i žena u određenim povijesnim i društvenim okolnostima. Međutim, to ne znači niti dokazuje, da muškarac odnosno žena postaju muškarci i žene samo zato što im to nameće patrijarhalno društvo kroz neprekidno ponavljanje konvencija, kako to tvrdi Judith Butler. Naprotiv, čovjek je već pri samome začeću biološki određen kao muško ili žensko te kao takav u sebi nosi određene biološki specifične značajke, kao što je prirodni heteroseksualni nagon koji se zatim kroz društvene norme i socijalizaciju može učvrstiti ili pak oslabiti. To pak ne isključuje mogućnost prenatalnih anomalija, kao što je to u hermafrodita ili postnatalnih devijacija kao što je homoseksualnost i sl. Tu se jamačno govori o psihofizički zdravome novorođenčetu i njegovu kasnijem psihofizičkom razvoju. Tradicionalne studije koje se bave spolnim odnosno rodnim razlikama obično se koncentriraju na verbalne i spacijalne sposobnosti. Međutim, Simon Baron– Cohen ističe da je za razumijevanje spolnih odnosno rodnih razlika važna dimenzija tzv. empatiziranja i sistematiziranja. Muški je mozak psihometrički tako definiran da je sposobnost sistematiziranja razvijenija od sposobnosti empatiziranja, dok je ženski mozak definiran kao suprotni kognitivni profil. Empatiziranje Baron–Cohen objašnjava kao sposobnost identificiranja tuđih emocija i misli, dok je sistematiziranje sposobnost usredotočavanja na detalje ili parametre sustava i promatranje njihova variranja. Tako muško dojenče od tek jedne godine starosti radije gleda video s automobilima koji prolaze, nego film u kojemu se prikazuju ljudska lica. Ženska dojenčad pokazuju obrnute preferencije. Rodni teoretičari vjerojatno će reći da je patrijarhalna socijalizacija prouzročila te razlike. Međutim, iako socijalizacija može utjecati na rodni identitet, ona nije odlučujući čimbenik. Dokazano je da već u dojenčadi od jednoga dana starosti dječaci gledaju dulje u mehaničke pokretne igračke — sistem s mogućim predviđanjem zakonitosti kretanja — nego u ljudsko lice, koje je teško sistematizirati, a djevojčice obrnuto. Svakako da se određene sposobnosti mogu putem socijalizacije pospješiti ili unazaditi, ali isključiti biološku determiniranost daleko je od nepristrane znanstvenosti. Očni kontakt npr. dojenčeta od jedne godine obrnuto je razmjeran u odnosu na razinu prenatalnoga testosterona. Poznato je da dječaci imaju više testosterona od djevojčica. Od rođenja djevojčice dulje promatraju lica, pogotovo ljudske oči, dok dječaci više gledaju u neanimirane objekte. Postoji značajna korelacija između razine fetalnoga testosterona i ponašanja u igri između dječaka i djevojčica. Mjerenjem testosterona u prenatalnome okruženju bez sumnje je dokazana njegova značajna uloga u različitome ponašanju muškog i ženskog spola tj. roda. Richard Lippa napravio je studiju na iznimno velikome uzorku u kojoj je istražio spolne tj. rodne razlike, posebice spolni nagon, društvenu spolnost i visinu kao značajke biološke spolne uvjetovanosti odraslih muškaraca i žena. Podatke je prikupio iz 53 zemlje različitih dijelova svijeta na uzorku od 200.000 ispitanika. Svi parametri pokazali su konzistentne razlike među spolovima tj. rodovima u svim 53–ma zemljama. Rezultati nužno upućuju na zaključak da, iako je neosporan utjecaj različitih kultura i društava na ponašanje muškaraca i žena, biološke odrednice ipak igraju presudnu ulogu u različitosti muškoga i ženskoga spola tj. roda. Prevladavajuća je postavka među rodnim teoretičarima da razlika između muškaraca i žena nije ništa drugo do jedna kolektivna i tiranska fikcija. Stvarne biološke i psihološke razlike za njih su fiktivne, osim onih koje se stvaraju kroz diskurs. Ljudi se razlikuju od životinja po tome što imaju dar govora, a govor omogućava diskurs, kroz koji se onda konstruira društvena stvarnost, pa tako i rod. No može li jedna tako pojednostavljena teorija objasniti konzistentne razlike između muškoga i ženskoga spola tj. roda u cijelome svijetu? Da su kulturološki i sociološki utjecaji jedine odrednice roda, kako to tvrde rodni teoretičari, ne bi bilo moguće doći do ovakvih empirijskih rezultata koji konzistentno pokazuju razliku u ponašanju između muškog i ženskog spola tj. roda u potpuno različitim okruženjima, običajima i stratifikacijama. 

Izvor: Obnovljeni život, 2014.
Autori: Domagoj Matić, Ivan Koprek

BIOETIČKA I IDEOLOŠKA POZADINA "RODNE TEORIJE" (1. dio)

BIOETIČKA I IDEOLOŠKA POZADINA "RODNE TEORIJE" (3. dio)

Ne dirajte djecu

facebook.com/nedirajtedjecu

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

Jasno je kako se u slučaju homoseksualnih aktivista ne radi o nekim finim ljudima koji zastupaju toleranciju, već o radikalnim fundamentalistima koji su za ostvarenje svojih ciljeva spremni zanijekati građanima temeljna ljudska prava: slobodu govora, slobodu savjesti i slobodu vjere.

Varro Vooglaid