Hrvatska politička javnost je prepuna svakakvih igrača, ali najmanje pravih državnika.

Nije Hrvatska neka iznimka jer politička kasta je svugdje u svijetu posebna vrsta hemeroidalnih stručnjaka koji se najbolje snalaze u predvorju šefovskog otpadnog trakta. Ne treba ići daleko iz Hrvatske da bismo otkrili prave debile koji su vodili svjetsku politiku, a i danas ih ne nedostaje; ima ih alkoholičara koji predsjedaju EU institucijama do neobrijanih dečkića koji još ni pampersice nisu skinuli, a vode vanjsku politiku svoje zemlje.

Hrvatski(?) političari se ne bore za hrvatske interese

Hrvatska je vjerojatno jedna od rjeđih država u kojoj sve vrvi od izrazito nepismenih i nesposobnih političara koji, pored svoje nesposobnosti, imaju još jednu karakteristiku, oni se ne bore za interese vlastite države i naroda.

Naša politička kasta je, slično diktatorima trećeg i nerazvijenog svijeta, izrazito okrenuta prema svojim osobnim interesima, partijskim kalkulacijama ili čak i prema interesima neprijateljskih država s kojima smo do nedavno vodili rat.

Narod kao da to ne smeta, odnosno možda i smeta, ali narod očito nema snage i volje da svojim demokratskim pravom na promjene konačno postavi neke nove elite na vlast.

Karakteristika današnjih hrvatskih političara je da ne znaju što bi s državom. Oni nemaju ideju koja je izrasla u njihovoj glavi, sve su njihove ideje odnekud preuzete. Neki ih preuzmu od svojih političkih uzora, neki od interesnih skupina, a neki se ne srame da ne znaju dobro niti kopirati.

Iako smo vodili rat protiv Srbije i Jugoslavije kod nas je moguće da nam državu i institucije vode ljudi koji se osjećaju Jugoslavenima ili su Srbi.

Umjesto da tu problematiku promatramo iz čisto hrvatske interesne perspektive mi ćemo dopustiti da nam se nametne jugoslavenska interesna perspektiva pa ćemo se povući jer je neprikladno da nekome brojim krvna zrnca.

No, ovdje se ne radi o brojanju krvnih zrnaca, ma što da to značilo, jer mi znamo koja krvna zrnca ima većina naših ministara u vladi. Ovdje je pitanje mogućeg sukoba interesa na najvišoj državnoj razini.

Siguran sam da nigdje nećete pronaći državu u kojoj u vladi sjedi toliko pripadnika one nacije, srbske, koja je do nedavno palila i žarila hrvatskim i bosansko hercegovačkim teritorijem. Čisto iz predostrožnosti, da se rat ne bi slučajno ponovio, trebalo bi u tom kontekstu postaviti pitanje lojalnosti i razumnosti da nam u vladi sjedi toliko Srba.

Tragične posljedice anacionalne politike

Posljedice takve anacionalne politike i neodgovornosti prema državi koja je stvorena u dva rata protiv Jugoslavije i Srbije je da očito nemamo pravo reći tko ju je uništio, naprotiv nameće nam se kompleks da bismo se trebali ispričavati, miriti i što još ne da ne bismo slučajno uvrijedili one koji su nas dva puta u povijesti tako lijepo obradovali nožem i puškom. Pomirba na srpskom znači uvijek: “ko nas to bre zavadi”.

Zašto nam se to događa i zašto je rasprava o tim krucijalnim stvarima u Hrvatskoj nedopuštena?

Razlog je poprilično banalan. Hrvatskom političkom i javnom scenom vladaju, na komunističko jugoslavenskim jaslama odgojeni, anacionalni debili, polupismena kasta koja nije pročitala niti jedne jedine knjige, ali zato ima izrazit instinkt za osobno bogaćenje i napredovanje.

Jeste li ikada, nakon Tuđmana, od nekog političara HDZ-ove ekipe čuli neku njegovu ideju? Onako, veliku državničku ideju koja bi mogla stati uz bok Tuđmanovim mislima? Naravno da niste jer svi hadezeovci se ravnaju prema Tuđmanu i time imaju ispriku da sami ništa ne moraju kreirati. To je za nacionalnu politiku ravno samoubojstvu. Ne može se nacionalna politika graditi na papagajskom ponavljanju tuđih ideja. Tuđman je bio jedan od najvećih upravo zato jer je znao kombinirati ideje svojih prethodnika i svoje, a mi danas nemamo čak niti jednoga koji bi imao volje nadmašiti Tuđmana. Kad bi se netko pojavio onda bi ga kokoši u okruženju proglasile budalom i prepotentnim tipom koji si je umislio da može biti veći od Tuđmana.

No, narod koji ne proizvodi i ne rađa nove državnike će propast. Nam treba novih političara s vlastitim idejama, političara koji su u stanju intelektualno i emocionalno nastaviti tuđmanovo djelo i misli, kao što je on nastavio one svojih prethodnika.

Političari su nam jad i čemer

Na nacionalnoj sceni dakle tanko. Kako je na onoj drugoj, onoj prosocijalističkoj?

Još gore. Oni ne samo da nemaju socijalističkih ideja, oni nemaju čak niti osnovne identifikacije s vlastitom državom i narodom. Njima je još uvijek uzor zločinac Tito i Jugoslavija. Čak i kad se okrenu prema nekom poluhrvatskom političaru, kao Račanu, oni nisu u stanju ni to doraditi. Jeste li ikada nakon Račana i Tita čuli neku originalnu ideju nekog navodnog socijalista? Ne, niste.

Tako je s liberalima, tako je s pravašima, tako je sa svim hrvatskim političarima. Svi su oni lažne kopije svojih navodnih uzora.

Pogledajmo samo ovu parodiju s mimohodom za Oluju. A šta smo očekivali?

Srbkinja nam je ministrica vanjskih poslova, orjunaška potomkinja i, kako tvrde mnogi poznavatelji njezinih ideja, mrziteljica ideje samostalne države. Žena koja se svim silama trudila od Hrvatske u BiH napraviti agresora i time debelo poduprijeti srbsku politiku okretanja pile naopako. No, ona je na političkoj sceni neupitna. Ne zato jer je stručnjak, nego zato jer se nitko ne usudi javno, formalno i uporno postavljati pitanje je li takva ministrica eventualna nacionalna opasnost. Jeste li ikada od naših poetičnih opozicionara čuli da su postavili takva pitanja? Ima li naša ministrica vanjskih poslova interesa da pomaže Srbiji ili Hrvatskoj? Mogli bismo nastaviti ovakvom tehnikom pa se upitati čije interese zastupaju drugi Srbi u vladi.

Ovakva pitanja vam se čine neprikladnima? U engleskom, američkom ili austrijskom, a pogotovu u francuskom parlamentu bi ona bila svakodnevna. Ona su normalna ako razmišljamo državnički, kao pripadnici vlastitog naroda i odgovorni za svoju državu, a ne za neku regiju i lažni mir s onima koji bi vjerojatno i danas ubijali stotinu muslimana za jednog Srbina.

Nepostavljanje ovih pitanja je izraz duboke neodgovornosti naspram onih koji su svoje živote dali za slobodu, ali i zbog onih koji u svojoj zemlji ne mogu bisti slobodni ljudi. Nepostavljanje ovakvih pitanja je mogući uvod u nove ratove, a dokaz da je tako su dva rata koja smo vodili da bismo izišli iz Jugoslavije, rođene i održavane baš zahvaljujući političćarima koji su nam nametali kompleks srama.

Srbski lobi u vladi je samo jedan dio problema.

Drugi, još veći, je nedostatak pravih državnika u svim strankama.

Da bi narod mogao prosperirati nije dovoljno da je formalno stvorena država. Država mora postati okvir boljeg života, više slobode i većeg napretka. Država mora biti garancija slobode i mira, ona mora imati intelektualne, političke, gospodarske i vojne elite koje su spremne raditi za svoj narod, a ne prodavati se za šaku dukata ili neku poziciju u nekom europskom sustavu.

Da se kod nas radi suprotno svim načelima suvremene države pokazuje statistika iseljavanja, statistika poslovanja i pesimizam u društvu i javnosti.

Kojoj još zemlji dojučerašnji agresor drži lekcije?

Zemlja kojoj dojučerašnji agresori drže lekcije, zemlja u kojoj ministrica vanjskih poslova najprije pozove navodne saveznike da dođu na isforsirani mimohod pa onda objavi da joj se živo jebe što ne će doći. Taman joj se posložilo, mogli bismo reći, a nitko se ne pita službeno i uporno koga to ona voza.

Umjesto da stvaraju ozračje mira, sloge, napretka, ponosa i nacionalne identifikacije, naši političari su nas doveli u situaciju da bismo se kao trebali sramiti svojeg naroda, svoje države i svoje slobode.

Svakim svojim potezom oni pokazuju da su šarlatani, da se naspram države i svojeg naroda ponašaju neodgovorno. Kad iznose neke argumente za nacionalne stavove oni se još uvijek okreću prema Beogradu da vide jesu li pretjerali, a ako nije Beograd onda je Bruxelless. Okreću se prema onima koji su nas skoro uništili, umjesto da se okrenu onima koji su stvorili državu, braniteljima i ratnicima.

Hrvatska država je kroz povijest bila ideal hrvatskog naroda. Mnoge generacije su se za nju borile. Dva puta smo stvarali državu kroz rat protiv Srba i Jugoslavije. Nije to bilo niti slučajno niti je vjerojatno zadnji put u narodnoj povijesti.

Ako želimo da buduće generacije Hrvata opstanu i žive u slobodi i miru onda je vrijeme da naši političari shvate da državu ne mogu voditi poltroni, ulizice, ljudi bez vlastitih ideja i velikog srca za svoj narod, a danas je naša politička scena prepuna baš takvih.

Hrvatski narod je se uvijek borio i izborio za slobodu protiv prilagođenih poltrona: mađarona, germanofila, srbofila, jugofila ili eurofila.

Hrvatski narod je kroz povijest pokazao da mu je za opstanak dosta Bog i sloga.

Zadatak hrvatskih političara je da s ponosom i odgovornošću izgrađuju ono što je narod stvorio krvlju, a to je ponosna i samostalna država, odgovorna za svoj narod.

Današnji naši političari to očito ne znaju, u to ne vjeruju ili im se to ne isplati.

Oni su svačiji sinovi: vražiji, srbski, balkanski, europski ili jugoslavenski, a čini mi se najmanje hrvatski.

Vrijeme je da to promijenimo i da odgovornost za državu preuzmu sinovi i kćeri Oluje.

Vinko Vukadin/Kamenjar.com

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

Da je 1945. oni bi nas strijeljali, a da je 1971. oni bi nas hapsili, ali 2013. godine oni nam zabranjuju pisati. Bio bih sretan kada ovo što kažem ne bi bilo točno.

Tihomir Dujmović