Glumac splitskog HNK Trpimir Jurkić pita se tko ima pravo odgovoriti na pitanje zašto je Duško Mucalo izabran za intendanta?

"Mani Gotovac je dovela turbofolk u teatar!"

Istina svakog ljudskog djelovanja, svih ljudskih napora i stremljenja je u tome da se nikad ne temelje na odgovorima, nego uvijek na pitanjima. Pitanja su ta koja nas guraju, inspiriraju i izgrađuju našu svijest o svijetu, o životu i o nama samima.

Ne izgrađuje nas pronađeno, nego put kojim smo do pronađenoga došli. Zato nema glupih pitanja, nego samo glupih odgovora.

Duško MucaloJedno pitanje koje se ovih dana neprestano ponavlja, a ponavljat će se toliko dugo dok medijski bude isplativo i ne pojavi se neko drugo koje će trenirati našu koncentraciju na nebitno, skoro da me navelo da posumnjam u tu poznatu izreku o karakteru pitanja i odgovora.

Ipak, nije to pitanje glupo, ali besmisleno jest. Ono glasi: “Što mislite o izboru Duška Mucala za novog intendanta HNK Split?” Ovo pišem jer sam i sam u protekla dva dana, ni sam ne znam koliko puta, odgovarao na to pitanje, i to uvijek uz napomenu, “ali kratko, samo dvije rečenice...”.

I svaki put ponovo, odgovarajući, mislio sam, što ja to radim, što se tu može reći, kako je uopće moguće suvislo odgovoriti na to pitanje i što moj ili bilo čiji odgovor može značiti i čemu služiti.

I tako, dok medijski prostor zasipa mnoštvo kratkih odgovora, ja razmišljam o mnoštvu nepostavljenih pitanja. Jer razlog za pitanje o izabranome je mnoštvo pitanja koja nikad nismo postavili.

Svako društvo koje brine o sebi i svom zdravlju, promišlja i razgovara o sebi otvoreno, sustavno, do kraja, i ne laže se. Tako radi zrelo društvo. Društvo poput našega je društvo koje desetljećima ne odgovara na sudbinska pitanja, razgovore otvara samo po trenutačnoj političko-medijsko-estradnoj potrebi i nikad ih ne završava.

Zato smo mi bolesno društvo, jer prešućujemo pitanja, a razgovore ne dovršavamo. Vječno iznenađeno i začuđeno društvo.

Dokaz nezrelosti

Dokaz naše nezrelosti nije u tome što je za intendanta izabran tko je izabran, nego što se mi tome čudimo, zgražamo i pravimo se kao da svi mi već godinama ne ugrađujemo u našu stvarnost barem djelić laži, ispraznosti, bahatosti, licemjerja, primitivizma, nekompetentnosti...

Želimo li mi, tim čuđenjem, reći kako toga kod nas dosad nije bilo, odnosno kako sve to loše pripada samo jednoj strani, naravno uvijek onoj drugoj, ma tko god ta druga strana bila.

To nismo mi, to su oni drugi. I opet se lažemo. Ova zemlja se ne dijeli na lijevu i desnu stranu, mi se nismo raspolutili na te dvije ideološke kategorije, sa svim njihovim podvrstama, ova zemlja se raspolutila na licemjerstvo i primitivizam. I poput političkih kasti koje štite same sebe bez obzira na svjetonazor, tako i licemjerje i primitivizam u ovoj zemlji hrane jedno drugo i zajednički kreiraju stvarnost i istinu o nama.

Čitam i slušam to mnoštvo kratkih odgovora, dojmova o ovom sudbonosnom pitanju. Moja bivša intendantica Mani Gotovac u svom prepoznatljivom stilu, koji te naprosto tjera da je slušaš, da upijaš to što govori, jer žena zaista ima tu moć, strasno govori, i u trenu bih odmah sve to potpisao, kad već nisam u stanju tako spretno, vješto, strasno i mudro izreći.

Ona kaže: “Vijest da je ulični zabavljač i diplomirani ekonomist Duško Mucalo izabran za intendanta... šokirala me zbog toga što mi se ipak čini da se u tom slučaju pokazuje pretjeranost dna prema kojem idemo...”

Raspolućena zemlja

Mani GotovacS druge strane jedan od članova kazališnog vijeća koje je jednoglasno oduševljeno Mucalovim programom i nastupom istoga izabralo, kaže kako su kandidata Mucala “između ostaloga, pitali i kako misli riješiti problem alkoholizma u teatru”!

I eto je. To je Hrvatska o kojoj govorim, to je slika onoga u što smo ovu zemlju pretvorili. S jedne strane dama kojoj je skandaliziranje javnosti, medijski dobro popraćeno, uvijek bilo važnije od teatra, Mucala naziva “uličnim zabavljačem”, a sama u teatar uvodi lošu turbofolk pjevačicu, a s druge strane kazališno vijeće koje u svojoj brizi za alkoholizirane u kazalištu nije pitalo kandidata koje će to Aristotelovo djelo, koje spominje u svom programu, postaviti na sceni HNK.

To je ta raspolućena Hrvatska. Dama koja svojim odgovorom ne govori samo što misli o Mucalu, nego i mnogim drugima. Jer ona se grozi toga da intendant bude jedan ulični zabavljač. Intendant mora biti netko visoke naobrazbe i širokih interesa i znanja, baš netko poput nje, a glumac može biti... ma to može i Severina.

Vlastiti odrazi

Dva člana kazališnog vijeća u kasnim večernjim satima, u polupraznoj dvorani, iz koje su netom prije izišli vijećnici opozicije koji po tko zna koji put nisu mogli otrpjeti tu količinu bahatosti pozicije, govore i obrazlažu nešto što ni sami ne razumiju i o čemu (bilo je više nego očito) znaju vrlo malo, onima koji ne razumiju i ne znaju baš ništa.

I koliko bi se još ovoga moglo redati, koliko slika, koliko vlastitih odraza. Raspolućena Hrvatska.

S jedne strane, intendant koji u strahu, neupućenosti i neznanju zabranjuje predstavu, pa odmah u panici i još većem neznanju ukida zabranu, a s druge strane mladi nadobudni režiser koji u svom pravednom gnjevu protiv svake malograđanštine i svih tih okoštalih, mrtvačkih institucija kao što su nacionalne kazališne kuće, u toj istoj (ne)zabranjenoj predstavi spaljuje maketu HNK, ali sasvim mirno i nimalo gnjevno uzima honorar koji mu ta ista, gnusna ustanova isplaćuje.

Vjerodostojnost se dokazuje na vlastitoj koži. Možda HNK uistinu treba spaliti, ali spalimo onda i honorar koji od te kuće uzimamo.

Tanki živci

S jedne strane gradski vijećnik, s četiri mandata, koji će vrlo rado svjedočiti o svojoj spremnosti za dom, a svojim ponašanjem i političkim djelovanjem svjedoči kako ne shvaća da je put od desničara do boljševika najkraći put na svijetu, s druge strane jedan bivši predsjednik koji zločine stare 65 godina pravda neminovnošću osvete.

S jedne strane gradonačelnik tankih živaca lako puca, novinare smatra neljudima, a političke protivnike kretenima, a s druge strane jedan hrvatski web portal koji na svojim stranicama objavi nekakav pornouradak i pripiše ga trenutačno najuspješnijoj hrvatskoj sportašici, pa se poslije tri dana ispriča po principu: uups sorry, greška, a samo tjedan dana poslije taj isti portal dobije nagradu “Miko Tripalo” za promicanje demokracije.

Sve ovo je Hrvatska. Ta raspolućena Hrvatska kojoj su potrošeni, pokradeni i izrugani svi resursi ljudskosti, svi snovi, sve želje, sva nagnuća, sve ljubavi...
Gospodo, kolege, prijatelji, ljudi, što smo mi to do sada radili, gdje smo bili, na koji smo način djelovali i što od sebe ulagali u ovu našu stvarnost?

Tko nam je kriv?

Glumac splitskog HNK Trpimir JurkićTko je to u ovoj zemlji inaugurirao primitivizam, licemjerje, bahatost, nebrigu, sebičnost, šutnju, poltronstvo, nekompetentnost? Je li to Željko Kerum ili Milan Bandić, je li to Mani Gotovac, Joško Čelan, Oliver Frljić ili Milan Štrljić, je li to Sanader ili Mesić, je li Thompson ili Severina, je li Podrug ili Čačić, je li Tuđman ili Tito, je li to učinilo mnoštvo onih neznanih junaka što su od sitnih partijskih sekretara postali veliki Hrvati i katolici koji kliču Ocu domovine, a onda se opet izdigli iz te primitivne baruštine i postali visoki intelektualci liberalnog svjetonazora...

Jesu li nam sve to učinili ovi ljudi? Ne! Nisu nam oni to učinili. Sve to sam učinio JA!

Kad budete čitali ovu posljednju rečenicu, učinite to glasno, da je i sami čujete. I koliko god to patetično i teatralno zvučalo, taj i takav odgovor je presudan za sudbinu ove zemlje.

Možda nakon toga mognemo odgovoriti i na pitanje: “Što mislite o izboru Duška Mucala za novog intendanta HNK Split?”.

Autor: Trpimir Jurkić, glumac Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

Za ljude koji imaju znanje i stav nema mjesta u politici jer ih pojedu nesposobni. Pokraj takvih, nemate šanse!

Elena Perković Paloš