Za razliku od rocka, narodnjačka glazba je natjerala konzumente da ne misle ni o Vukovaru ni o Sarajevu, nego da se drmaju u ritmu prividne normalnosti života, kao da se ništa nije dogodilo – mozak na pašu do idućeg rata. Želimo li još jednu nemisaonu generaciju?

Već je nekoliko dana prošlo od te noći kad je potpisnik ovih redaka zaglavio u jednom opskurnom splitskom lokalu, s još opskurnijom glazbom: znate već te pretpotopne i pretpovijesne kafiće čiji besprizorni vlasnici uporno odbijaju biti u dosluhu sa sadašnjim vremenom te se zaklinju da će prije sažvakati šaku kopriva prelivenih motornim uljem negoli će iz njihova lokala odjeknuti cajka.

ImageI tako su njihovi jadni gosti osuđeni da - nasuprot svom normalnom svijetu koji se davno priključio balkanskom folku - ispijaju svoje piće uz gromovite zvuke hard rocka, heavy metala i sličnih rock’n’roll varijacija.

Ukratko, zaglavih tu noć u jednom od zadnjih preostalih normalnih splitskih lokala. I sve je bilo dobro i gromovito dok mi u nekom trenutku nije prišao sam vlasnik lokala, s turobnim izrazom lica: „Slušaj, tribalo bi napisat nešto u Slobodnoj.“ „Aha“, rekao sam.

Pretpostavio sam da će uslijediti svakodnevna jadikovka naroda ugostiteljskog o pogubnim posljedicama novog Zakona o zabrani pušenja na promet u lokalu, stoga me prilično iznenadilo kad je čovjek počeo pričati o - svojem sinu. „Razumiš, nemam ja riči reć ka roditelj, stvarno. Dobar mi je i u školi i doma, i ocjene i vladanje, sve pet stvarno.

I žena mi baš govori kako s njim nema problema, da kucnen u drvo.“ I čovjek kucne o stol, kucnem i ja, naravno, te on nastavi: „Jedino to šta sam ubra već par miseci, da subotom ne ide s društvom na matineju. Svi njegovi iz razreda idu, a on stoji doma, razumiš. I to mi je ono ka roditelju teško...“ „Kakva matineja?“ bubnuh. „Idu u kino?“

Moj mali je normala

„Ma koje kino“, uzdahne čovjek, vidjevši s kim ima posla. „Diskomatineja popodnevna, u ‘Mastersa’. Razumiš, cili mu razred ide, a on stoji doma.“ „Ma nemaš tu frke“, rekoh čovjeku, i razvezah o tome kako su u pubertetu i adolescenciji takve faze povremene asocijalnosti kod klinaca sasvim normalne, da je to sve privremeno i da će mali uskoro sigurno izići iz krize, da se ne mora oko toga uopće sekirati.

„Ma šta je tebi, koja kriza? Moj mali je normalan!“ uzvikne moj poznanik i izbeči se na mene. „Pa to ti i govorim“, velim ja. „Proće ga to.“ „Ma ti ne razumiš ništa“, strpljivo će čovjek. „Ne stoji on doma šta je asocijalan, nego šta im u ‘Mastersa’ puštaju cajke, a on neće to da sluša, i fala Bogu da neće. Jesi sad konačno svatija šta bi tribalo napisat u Slobodnu?“ „A?“ rekoh ja. Malo je reći da me moj poznanik svojom pričom iznenadio.

Prije svega, nisam ni znao da u našem gradu uopće postoje klupske matineje za maloljetnike. Kako bi rekli brutalni braniči novog doba, mislio sam da je to relikt (kasnog) socijalizma. No, eto, ispostavilo se da maloljetnici i u promijenjenom društvenom uređenju imaju potrebu za plesom i druženjem, tko bi rekao?!

Ispostavilo se, nadalje, i kako su tu mladenačku potrebu u gradu Splitu najhitrije detektirali i na nju reagirali ljudi koji vode diskoteku “Masters”, te da su mladima ponudili ono za što su – ponukani golemim interesom svojih nešto starijih gostiju za svim tim Sekama, Darama i Bubamarama - očito znali da će proći.

ImageNeka cvjeta tisuću harmonika

Naravno, to je pravo vlasnika i voditelja diskoteka. Nije posao ugostitelja da odgaja mladež (premda je lijepo kad se i toga sjete), nego da na toj mladeži zarade koliko mogu, ali valjda je i odgajanje tog naraštaja – i to u njihovu slobodnom vremenu - nečiji posao. Ili ćemo ih prepustiti prvom (glazbenom i pedagoškom) utjecaju koji naiđe, kao što smo ih, ruku na srce, u priličnoj mjeri prepustili kompjutorima, internetu i virtualnim socijalizacijskim servisima.

Ovo nikako nije pledoaje za ukidanje matineje u “Mastersu”, ili za ukidanje cajki, naprotiv: neka cvjeta tisuću harmonika! Uostalom, mnogi analitičari smatraju kako se sklonost naših tinejdžera narodnjačkoj glazbi može tumačiti i kao bunt protiv roditeljske kulture, kojoj su narodnjaci uglavnom vrlo opskurna i zazorna stvar, na isti način kako se i bujanje rock’n’rolla u 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća moglo čitati kao bunt protiv tadašnje roditeljske kulture, kojoj su rokeri uglavnom bili vrlo opskurna i zazorna stvar, povezani s dugim kosama, teškim drogama i maloljetnim trudnoćama.

Najbolja strana rock’n’rolla, međutim, iskazala se početkom 90-ih, kad je Bog na ovim prostorima rekao „laku noć“. S tužnom iznimkom Bore Đorđevića, gotovo ni jedan značajniji roker iz bivše Jugoslavije nije se u svojoj sredini pridružio hajkačkim trubama nacionalizma: ili su zbrisali u one zemlje u kojima je Bog nastavio pozdravljati ljude ili su ostali u svojim domajama, pokušavajući svojim nejakim glasom uspostaviti barem sjećanje na normalnost.

Kad bi se u Scheveningenu i drugim „križnim postajama“ balkanskih ratnih zločinaca napravilo istraživanje o glazbenim preferencijama tih zločinaca, rock’n’roll bi zasigurno dobio najmanje glasova: ako slušaš EKV ili Partibrejkerse, teško ćeš nakon toga bacati granate na Vukovar ili Sarajevo, jer te ta glazba naučila da Vukovar i Sarajevo čine ljudi kao ti, koji se možda samo drukčije zovu i drukčije mole, ako se uopće mole.

Ništa Vukovar, ništa Sarajevo

Ali ako si uz zvuke i tekstove narodnjačke glazbe još i pojeo masne čorbe i popio teške rakije, tebe ta granata zove, kao što je onomad na Palama pozvala ruskog pjesnika Eduarda Limonova. I to ne zato što narodnjačka glazba šalje nekakvu posebno destruktivnu poruku o tome što je Sarajevo, nego zato što ta glazba ne šalje nikakvu poruku, tako da te ni od čega ne može ni zaštititi, pa tako ni od klopke nacionalizma, jer uz takvu glazbu i takve tekstove nikad nećeš spoznati Sarajevo.

U tom smislu, rock’n’roll je na ovim prostorima u tim teškim vremenima odigrao ulogu koju je trebala odigrati Crkva, ali nije (prije svih Srpska pravoslavna crkva, ali i druge, uključujući i Katoličku crkvu i Islamsku zajednicu). S druge strane, narodnjačka glazba je odigrala jedinu ulogu za koju je sposobna: natjerala je konzumente da ne misle ni o Vukovaru ni o Sarajevu, nego da se drmaju u ritmu prividne normalnosti života, kao da se ništa nije dogodilo – mozak na pašu do idućeg rata.

Govoreći o povezanosti između narodnjačke glazbe i nasilja koje često izbija upravo u klubovima gdje se pušta takva glazba, ozbiljniji analitičari uglavnom nisu skloni dovesti te dvije pojave u izravnu vezu. Tako je i naš ugledni pisac i politički antropolog dr. Ivo Žanić, koji je doktorirao na temi “Politički diskurs i folklorna matrica - tradicijska kultura i politička komunikacija u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji”, nedavno u našim novinama jasno ustvrdio kako ne misli da narodnjačka glazba poziva na nasilje, ali je ponudio tezu da ona, u odnosu na druge glazbene žanrove, nudi izravnije emocije.

Moralne dileme vlasnika diskoteka

Image„Koliko mi se čini, u tim tekstovima se uvijek radi o neuzvraćenoj ljubavi ili ljubomori, bez ikakvog društvenog, socijalnog ili bilo kakvog drugog konteksta. To su bazične emocije i one izazivaju burnije reakcije publike“, govorio je tom prigodom dr. Žanić. A burnije reakcije publike, prevedeno na ugostiteljski jezik, znači i više narudžbi na šanku, čime eventualne moralne dileme vlasnika diskoteka uglavnom prestaju.

Osim toga, kako naglašava dr. Žanić, narodnjačka glazba je izrazito patrijarhalna priča: muškarac se tu percipira i opjevava uglavnom kao gazda, a žena uglavnom kao seks simbol, odnosno uporabni objekt. Iz toga je očito ne samo to da patrijarhalni muškarci u takvim zabavama nalaze sebe nego i to da je takva glazba idealno „nalegla“ na veliku retradicionalizaciju balkanskih društava od 1990. naovamo.

Ključno pitanje koje se tu nameće potpuno izlazi iz okvira glazbe: želimo li mi još jednu izrazito patrijarhalnu i nemisaonu generaciju? Unatoč svemu, kako rekosmo, ovo nije poziv da se ovakve matineje ukinu.

Umjesto toga, ovo jest apel da se negdje u ovom gradu, izgubljenom između mitske prošlosti i nedosanjane budućnosti, uglavi i kakva matineja s drukčijim zvukom i tekstom, koja klincima neće podilaziti već na prvoj etapi odrastanja, nego će od njih tražiti makar minimalno uključenje korteksa. Najlakše je biti glup: valjda ovaj grad i ova generacija zaslužuju više.

Slobodan Matenda, vlasnik Mastersa: Ovo nam je zadnja sezona matineja

Ovo je najvjerojatnije zadnja sezona da smo radili matineje. Jednostavno se ne isplati, a današnji mladi su puno skloniji ekcesima nego prije. Trudili smo se u početku puštati house, techno i funk muziku, no mladež je željela domaće i narodno, a u našem poslu vrijedi pravilo da se tržištu da što želi.

Činjenica je da više od 80 posto mladih sluša upravo narodnjake i domaću muziku, iako smo znali na matinejama, onako na “kapaljku”, ubaciti i drukčiju vrstu glazbe od te. Ne želim, uza sve, ni biti odgovoran za pijane maloljetnike koji izazivaju nevolje.

Opiju se u garaži ispred kluba, udružuju se u klanove, a često se dva kvarta znaju potući ili u garaži ili u parkiću iznad. U samom klubu nismo imali nikakvih izgreda, strogo pazimo na to.

Jednom smo čak preko Facebooka presreli dopisivanje između nekoliko njih u kojem su dogovarali obračun. Alkohol ne poslužujemo, a dosad je vrijedilo pravilo da uz svaku kupljenu kartu imate pravo i na sok. (vo)

Slobodan Dorić, voditelj kluba O’Hara: Nećemo ni Severinu, a kamoli cajke

Mi smo baš napravili ljetni program i matineja nije u tome, priznajem – govori nam Slobodan Dorić, voditelj kluba O’Hara na Zenti, jednog od rijetkih splitskih klubova koji u svoje prostore i na zvučnike ne pripuštaju narodnjačku glazbu.

- Nisam se ni sitija toga, ja sam mislija da su to prošla vrimena. Nama je zadnja godina ugovora, pa ne znam ni oćemo li bit tu iza Nove godine. Mi smo se sto puta mislili oćemo li pustit Severinu, pa smo zaključili da nećemo, i gotovo. A ako nećemo Severinu, onda nećemo ni cajke. To je, ono, pitanje života i smrti.

A ti si baš navalija na tu matineju, je l? Nismo razmišljali o tome, ali ne znači da nećemo, ajde. Možemo mi i sad stavit priko lita, pa neka dica dođu u mudantinama, a mame neka popiju kavu u bašti.

Ne, ne, čekaj, to nije dobro, ne bi oni tili da im mame bude blizu. Aj stavi ovako: ako produžimo ugovor i za dogodine, onda ćemo ozbiljno razmislit o matineji.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

Funkcija djeteta je da živi svoj život - ne život koji mu zabrinuti roditelji misle da bi trebalo živjeti, niti život u skladu s ciljevima pedagoga koji misli da zna najbolje.

Alexander S. Neill