Neki siromašan seljak, dok se vraćao kasno navečer sa tržnice, primjeti da nema kod sebe svoj molitvenik. Usred šume njegovim kolima otpadne kotač i on se uznemiri pomislivši kako bi mu dan mogao završiti a da se nije pomolio.

Onda se pomoli ovako: „Učinio sam veliku glupost, Gospodine. Otišao sam jutros od kuće bez svoga molitvenika, a tako  mi je slabo pamćenje da bez njega ne uspijevam izreći ni jednu molitvu.
Ali evo što ću učiniti: recitirati ću skroz polako cijelu abecedu pet puta a ti, koji poznaješ svaku molitvu, možeš složiti od slova moje abecede molitve kojih se ne mogu sjetiti“.

Onda reče Gospodin svojim anđelima: „Od svih molitava koje sam danas čuo, ova je bez sumnje najljepša, jer je izišla iz jednostavnog i iskrenog srca“.