Iduća biskupska sinoda koja će se održati u Rimu u žarištu će imati značenje Riječi Božje za Crkvu i svijet. Kršćanstvo nije „religija knjige“ (Katekizam Katoličke Crkve). Kršćanstvo je religija Riječi. Na prvi pogled se čini da ne postoji razlika između „knjige“ i Riječi. Razlika je, međutim, neizmjerna. Riječ Božja je duh i život, a knjiga je samo zapis. Riječ je Bog, a knjiga nije Bog. Kršćanin prima usađenu Riječ. Kršćanin živi pred Ocem koji mu upućuje Riječ i po Njoj daje svoga Svetoga Duha. Primljena Riječ postaje tijelo, i preko tijela postaje Riječ za druge. Kršćanin nosi Riječ i postaje Riječ za cijeli svijet. Svi ljudi očekuju Riječ. Kako Riječ Božja dolazi do ljudi?

Otvorimo knjigu Izlaska. U toj knjizi imamo snažnu Riječ upućenu svim ljudima svih generacija. Nakon što je opisano kako je Izrael zapao u veliku nevolju poslije Josipove smrti i kako se Bog pobrinuo da spasi Mojsija, dolazimo na prizor s gorućim grmom. Mojsije je čuvao stado svoga tasta Jitra. Nakon uspona u dvorskoj karijeri, sada se našao na dnu. Od golog su ga dna dijelile samo sandale. Odjednom je ugledao neobičan prizor. Promatrao je i promatrao i zaključio da nije privid nego stvarnost. Grm je gorio,a nije izgarao. Neobičnost prizora ga je privukla da ga izbližega razmotri. Kada se približio čuo je Glas koji ga je pozivao da izuje sandale i da se približi i sluša. Bio je to Glas koji nikada više nije mogao izbaciti iz svoje duše. Taj je Glas prodro do njegovih kostiju i stavio ga u najneobičniju avanturu koju može imati jedan čovjek: u tom glasu bio je Bog. Bog se predstavio i stavio ga na put spasenja.

Mojsije se opirao i opirao, ali nije mogao odoljeti silini te Riječi. Vratimo se sada na početak. Komunikacija između Boga i Mojsija je započela zahvaljujući privlačnosti neobičnog prizora. Cijeli je događaj i svi dijalozi između Boga i Mojsija velika Riječ Božja za nas danas. Riječ Božja, navještena i čitana, danas odzvanja u onom tko joj se izlaže i danas ostvaruje isti učinak koji je ostvarivala u neka druga vremena i u nekim drugim okolnostima. Danas postoji grm koji gori a ne izgara. To je Crkva. Svi mogu gledati neobični prizor: Crkvu koja u vremenu gori, a uvijek ima svježi plamen. Crkva je mlada (Benedikt XVI.).

Riječ Božja je ostvarena u cjelini Crkve, ali nije ostvarena u svim njezinim udovima. Riječ Božja je uvijek proročka. Ona se progresivno ostvaruje. Ona je ostvarena, ali se ujedno još tek treba ostvariti. Konkretno, danas, u čemu se još više treba ostvariti Riječ Božja o neobičnom grmu? Mojsije ne bi došao do grma da prizor nije bio neobičan, a to znači da ne bi čuo Riječ Božju, i sve tako redom. Neobičnost prizora je presudna. Crkva koja je potpuno obična jest Crkva koja ne posreduje Riječ Božju.

Vraćajući se na izvor Crkve, dolazimo do čudnog prizora Pedesetnice. Duh Sveti je sišao u obliku ognjenih jezika. Čuo se neobičan šum. Apostoli su govorili drugim jezicima i naviještali čudesna djela Božja. Ljudi okupljeni u Jeruzalemu strčali su se vidjeti što se zbiva. Neki su komentirali da su se napili mladog vina. Kad se mnoštvo stišalo Petar mi je navijestio Radosnu vijest. Riječ Božja je prodrijela do srca slušatelja i stvorio se novi Narod Božji. Neobičnost vanjskih manifestacija je iščezla, a svemoćna Riječ Božja je po Duhu Svetom stvorila trajnu neobičnost – Crkvu, zajednicu braće i sestara. Krist je rekao da će svi ljudi vidjeti Njega kada vidi braću i sestre kako se ljube kao što on njih ljubi. Tu nema više klasne, nacionalne, spolne i intelektualne podjele. Svi su Jedan u Kristu Isusu. Jedinstvo braće koja se međusobno vole kao što Krist njih voli nemoguće je ne zamijetiti. Ne može se sakriti grad što leži na gori. U svijetu gdje nitko s nikim nije u dubokom jedinstvu, ikona jedinstva blista i na njoj se oslikava lice Sv. Trojice.

Povijest čudnih prizora nastavila se u Izraelu nakon Mojsijeva susreta s gorućim grmom. Bog je preko proroka uvijek šokirao narod. Jeremija je hodio s jarmom za vratom. Pojas koji je kupio, po Božjoj riječi, odnio je do Eufrata i stavio u pukotinu pećine da istrune. To je bila slika naroda koji se odvojio od Gospodina. Nije se smio ženiti, što je u Izraelu bilo čudno, da pokaže kako Bog nema više svoju Ženu-Izraela. Na očigled svima razbija vrč da svi mogu vidjeti što će se dogoditi s Izraelom. Ovaj niz čudnih događaja kroz koje Bog govori niže se od proroka do proroka.

Nastavak mu je u Crkvi. Prvi su kršćani bili živi spektakl. Njihova ih je neobičnost dovodila do sudova i arena. Tamo su mogli naviještati Riječ Božju. Poslije je Duh Sveti dizao pustinjake. Oni nisu bili čudaci nego prava čuda. Nakon njih dolaze samostanci, pa prosjaci, misionari, itd. Franjo Ksaverski je dolazio na japanske trgove i klečeći na latinskom recitirao Vjerovanje. To je toliko izazivalo prolaznike da su se na njega nabacivali rajčicama. Prizor je vido jedan samuraj i obratio se. Nije mogao vjerovati da je moguće podnositi tolika poniženja bez srdžbe. Pitao je Franju za razlog njegovog „neobičnog“ ponašanja i čuo navještaj: Isusa Krista.

Danas se orkestrirano umanjuje celibat. Zašto? Jer je neobičan. Celibaterac je hodajući gorući grm iz kojeg Bog neprestano govori (Kad se u povijesti Crkve gubila integralnost vjere, prvo se gubio celibat - protestanti, evangelici, pa i djelom kod pravoslavaca). Jedna mala i živa kršćanska zajednica u kojoj se braća i sestre ljube snagom Duha Svetoga, u potpunom jedinstvu, stalno poziva druge da se raspitaju o razlozima njihove nade. U kršćanstvu je uvijek uzdignut čudni prizor: križ Kristov. To je ludost koja spašava. Neću da znadem išta drugo osim Krista, i to Krista raspetoga. Pobožni traže čuda, intelektualci mudrost, a mi propovijedamo Krista raspetoga, Božju snagu i Božju mudrost.

Bazilije M.