Biti je ispred činiti. Sva snaga čina dolazi iz biti. Papa Benedik XVI. kaže daje Krist najprije ustanovio dvanestoricu kao novi Narod Božji, a tek kasnije ih poslao, tj. učinio ih apostolima. Najprije jesu Narod Božji, a zatim su narod koji je poslan drugima. Moglo bi se reći da je Kristu najvažnije ono što Crkva jest.

Slijedeća biskupska sinoda ima za temu Riječ Božju. Kako je najavilo povjerenstvo za pripravu Sinode (N. Eterović), a Papa potvrdio, težište će Sinode biti na molitvenom čitanju (lectio divina) Riječi Božje. U tom duhu možemo posegnuti za Sv. Pismom i u njemu tražiti na što je fokusiran pogled naše Glave, Krista pri pogledu na Njegovu Zaručnicu, Crkvu.

Za Crkvu se od evanđelista najviše zanimao Matej. Matej je ekonomist. On sve uredno razvrstava. Tako je razvrstao i razne Kristove govore i čine: Govor na gori, čuda, prispodobe i besjeda o Crkvi. Sada nas zanima besjeda o Crkvi. U 18. poglavlju, posvećenom Crkvi, skupljeno je šest raznih tema. Prva je: „Tko je najveći?“, zatim: „Sablazan“, pa „Izgubljena ovca“, dalje: „Bratska opomena i zajednička molitva“, te „Oproštenje uvreda“ i „Prispodoba o okrutnom dužniku.“ Tim je temama zaokružen govor o Crkvi. Nema govora o katehizaciji, pastoralu, hijerarhiji, sakramentima, pravu, liturgiji, dijalogu s kulturama, crkvenim dobrima, ustrojstvu, itd.

Prvo je biti kao dijete. („Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.“) U Crkvi je najveći onaj koji dršće od Riječi Božje, koji najmanje drži do svoga ja, tko se potpuno pouzdava u Oca, tko nema nikakvog prava (u Izraelu nisu bila poznata prava djece), jednom riječju: najmanji.

Drugo: sva je tragedija Crkve, po Kristovoj riječi, sablažnjavanje najmanjih. Crkva propada i gubi svoje temelje kada se u njoj izgubi sveti red: najmanji je najveći. Tada od nje odstupaju anđeli, jer oni gledaju lice Očevo i posreduju neprestano za najmanje. („Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih, jer , kažem va, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.“)

Treće: traženje malenih. („Tako ni Otac vaš, koji je na nebesima, neće da propadne ni jedan od ovih malenih.“) Crkva nema neki svoj cilj (Crkva nema smisao u samoj sebi. Benedikt XVI.). Ona je ovdje jer ju je sazvao Krist. On je sam pronašao malene ovog svijeta (ostatak) i sabrao ga u jedno. To stado malenih vuk stalno želi raspršiti. Za Crkvu je, jer je Krist prolio Krv za svaki njezin ud, svaki brat i sestra prevažan. Crkva nije vojska koja nešto osvaja, pa za postizanje tog cilja, strateški žrtvuje neke ljude. Ona je zajednica ljubavi. Duh Sveti u njoj boravi držeći sve krštenike čvrsto međusobno povezane. Gubitak jednog brata ili sestre, stvara ogromnu prazninu. Smisao i snaga Crkve je u jedinstvu. Po njezinom se jedinstvu spašava svijet. Po jedinstvu ljudi vide da smo Kristovi. Ako zaboravimo na izgubljenu ovcu, nanijeli smo najdublju ranu jedinstvu Crkve i Duh Sveti se udaljio od nas.

Četvrto: boriti se za svakog brata („Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo.“). Bez braće nema Krista. Gdje su dvojica sabrana u Kristovu ime, tu je On među njima. Ako jedan brat nema drugog brata, nema Krista. (Kajin je postao osamljeni lutalica.) A bez Kristove prisutnosti nema liturgije, nema sakramenata, nema poslanja. Crkva je ugašena tamo gdje je ugašena ljubav među braćom. Ona, doduše, može naizvan izgledati kao čvrsta utvrda, ali je unutra potpuno mrtva. Otac uslišava samo jednodušnu molitvu braće.

Peto: opraštanje među braćom i sestrama u Crkvi. Petar pita Isusa koliko puta da oprosti bratu svomu (kršćaninu) ako se ogriješi o njega. Odgovor je: neizmjerno. Ako samo jedan put ne oprosti, kida se „vez ljubavi“ (Augustin) i nema više Crkve. Opraštanje nije osobna pobožna vježba jednog brata, nego krvotok cijele Crkve. Crkva je nastala iz Kristova probodenog boka. Prolivena krv i voda znakovi su oproštenja grijeha i jedinstva (Krst i Euharistija). Svako neopraštanje zaustavlja tok tog vrela.

Šesto: prispodoba o okrutnom dužniku. Ta prispodoba potkrepljuje Kristov odgovor Petru na pitanje o opraštanju bratu. (Ti si stijena i na toj ću stijeni sagraditi Crkvu svoju.). Crkva je svjedok beskrajne Božje strpljivosti. Ona je iskusila iznenađujuću ljubav. Oprošteno joj je sve, baš sve, a dugovi su bili neizmjerni. („Samo jedan grijeh je dovaljan da plačem čitav život.“ Sv. Franjo). Otac je našao izlaz. Svog je Sina učini grijehom za nas. Na Njega je strovalio krivicu nas sviju. Sada smo slobodni. Primili smo božanski život potpuno besplatno. Zaslužili smo pakao, a dobili smo raj. Kako da ne proglašavamo ovo veliko djelo Božje. A kako ćemo proglašavati? Na način kako nam je učinjeno: opraštajući.

Crkva je Tijelo Kristovo. Krist je raširio ruke na križu i pobijedio đavla ne opirući se zlu. Na zlo nije odgovorio zlom i tako je učinio da se đavao obrušio sam u sebi. Đavlovo najjače oružje ostalo je bez učinkovitosti. Zlo je pobijeđeno dobrim. Pobjeda je definitivna i plodna za sve ljude. Plodovi te pobjede dolaze do svih ljudi preko Kristova Tijela, Crkve. U tijelu Crkve boravi Duh Sveti i čini u njoj ono što je činio u Kristovu tijelu: uzima grijehe ljudi i uništava ih milosrđem i opraštanjem. To je bît Crkve. Zato su u njoj najbitniji oni najmanji. Oni su tajni kod trostrukog crkvenog poslanja: naviještanja, posvećivanja i služenja.

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

Hrvatski su političari, uz samo nekoliko iznimaka, tek trećerazredni komprimiseri, koji ne znaju gotovo ništa o sadržaju svoga posla.

Davor Butković