Godfried Danneels, kardinal i primas Belgije, je u razgovoru za reviju 30GIORNI (5/2007), čiji je glavni urednik Giulio Andreotti, nekadašnji dugogodišnji talijanski premijer, rekao da su nam danas jasnije nego ikada Kristove riječi: „Bez mene ne možete učiniti ništa.“ Dok je Crkva bila moćna i sigurna činilo nam se kao da su te riječi gotovo pa simbolične. Sada nam je očito da su doslovne. Bez Krista ne možemo učiniti ništa. Ako kršćanstvo nastavlja svoj povijesni hod to je pravo čudo. Crkva je čudo u očima našim. S koje god strane da pogledamo, postojanje Crkve i njezino djelovanje, ne izgleda više kao djelo pametnih i dobrih ljudi. J. Ratzinger je u jednom razmatranju o napastima rekao da je Crkva bila najneprozirnija za Krista baš onda kad je izgledala najmoćnija u ljudskim očima. Vidjela se snažna Crkva, ali se nije vidio uskrsli Krist. Sada gledamo slabu Crkvu, ali sve jače probija nazočnost Kristove milosti.

Kardinal Danneels uspoređuje sadašnje stanje Crkve sa stanjem u Izraelu dok je bio u babilonskom ropstvu. Tada se Izrael našao u stanju potpunog rasula. Nije više imao proroke ni knezove, ni mjesta gdje da prinese žrtve. Ostao je oljušten od svake izvanjske moći. Do progonstva u Babilon Izrael gotovo pa da nije trebao Boga. Snalazio se sam u svim političkim i inim igrama. U Babilonu je pao na koljena. Ostalo mu je samo: povratak Bogu ili nestanak. Oslonio se na Boga i Bog ga je ponovo izvukao. Bog se pokazao vjeran. On je bio glavni akter izraelove povijesti. Izrael bez Boga nije mogao učiniti ništa. Počeo je plakati i kajati se za svoju samouvjerenost. Bog je svrnuo pogled na njega. Nije prezreo srce poniženo i prezreno. Poslao im je anđela utjehe. I Izrael se u poniznoj procesiji vratio na stare jeruzalemske ruševine i počeo ih obnavljati u svoj skromnosti. Posao je išao naprijed usprkos slabosti izraelaca i arogantnosti susjeda. Bog je budio srca Izraelaca i krijepio njihova klecava koljena. Svi su mogli očito vidjeti da je sve to djelo Božje. Nisu više mogli sebi pripisivati slavu.

Crkva danas hoda kroz povijest u poniznoj procesiji. Nema više biskupa-knezova. Susjedi su joj moćni i arogantni. Čine što im se prohtije. Donose zakone po vlastitom nahođenju ne obazirući se niti malo na naravni zakon i Boga, a kamo li na glas Crkve. Sve što je Crkva imala u rukama, oduzeto joj je. Na neki način, Crkva leži u krvi kao nemoćna djevojčica koju opisuje prorok Ezekiel. Ali tu je djevojčicu posvojio Bog-Zaručnik. On je vadi iz krvi i uresuje nakitom. On je vjeran. Ne uskraćuje svoje milosti. Ne uskraćuje darove Duha Svetoga. Ne odstupa od vjerne prisutnosti u sakramentima. Ne prestaje dizati prezbitere i proroke. Ne napušta mlade koji trpe hedonistički teror sa svih strane. Kakvo čudo u očima našim.

U ovom kontekstu zadivljujuće je pročitati cijelo Lukino Evanđelje. Luka je „užgao“ od Pavla i Marije. Pavao i Marija su ljudi milosti. Pavao se krvavo gložio s nadapostolima koji su tvrdili da se čovjek spašava djelima Zakona. „Milošću ste spašeni. Gospodnje je to djelo.“, tvrdio je Pavao. Marija je sve pripisivala Gospodinu koji je pogledao na neznatnost službenice svoje. Luka uokviruje svoje Evanđelje u zahvate anđela. Sve se ključno u Lukinu Evanđelju događa na intervencije anđela (ne ljudi). Na početku je došao Anđeo Gabrijel i donio radosnu poruku Zahariji. To je bio početak ulaženja Boga u tijelo. Zatim je anđeo Gabrijel došao Mariji u Nazaret. Poslije se anđeo spustio pastirima i obavijestio ih o rođenju Sina Božjega. Nakon toga anđeli se povlače. Nastupa sami Bog. Krist, Bog u tijelu, propovijeda i čini čuda. U trenutku kada u Getsemaniju i On pada na koljena pod teretom svih grijeha, (svih ljudi, svih vremena) pristupa mu anđeo i donosi mu utjehu s neba. Kada je uskrsnuo ponovo se pojavljuje anđeo i priopćava ženama (koje tada zakonski nisu mogle biti svjedoci) radosnu vijest da je živ. Kada je Krist uzišao na nebo, pojavljuje se ponovo anđeo i govori učenicima da će ponovo doći Onaj koji je uzišao.

Anđeo je čisti kanal Božje milosti. Luki je jasno da je cjelokupno kršćanstvo djelo milosti. Sve je od neba, a ne od ljudi. Prvi je akter Bog! Bog vodi povijest svijeta i Crkve do najmanjih detalja. Crkva je nositeljica Božjih darova i planova. Ona je neznatna službenica na koju je Gospodin pogledao. Crkva nije naša nego Njegova (J.Ratzinger). U njoj se nastavljaju čuda koja je Gospodin činio u Izraelu i za boravka u tijelu. Vrata je paklena ne mogu nadvladati. Ona je kamen koji graditelji odbacuju, ali je kamen zaglavni. U njoj je živ i djelotvoran Odbačeni i Uskrsnuli. Po Crkvi Bog sve raspršene sinove sabire u jedno.