Na nekim starim ikonama Kristove rane prikazane su kao ključanice. Njegovo je tijelo vrata, a rane su brave. Zato je i prolazio kroz zatvorena vrata. Kroz Uskrsnulog možemo ući u Život, možemo pristupiti Ocu. I to već sada. Uskrsnuli nije sasvim otišao Ocu. On je ostao s nama. On je s nama do svršetka vremena i „dalje“. Zanimljivo je promotriti u čemu je ostao s nama. Nakon uskrsnuća u Kristovu životu dominiraju dvije stvari: Pisma i blagovanje. Na putu u Emaus tumači Pisma, počevši od Mojsija i svih proroka i kasnije blaguje s domaćinima. Kod tumačenja Pisma, dvojici su gorjela srca, a kod blagovanja (lomljenja kruha) su im se otvorile oči.

Kada je s učenicima blagovao Pashu, obećao im je da neće piti s njima vino dok ga – novoga - neće piti u kraljevstvu Oca svoga. Uskrsnućem je već uzišao Ocu. „Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu.“ Tada je već počelo pijenje novoga vina.

Sadržaj vina uskrsnuća razumijemo „počevši do Mojsija“. Moramo s Mojsijem povezati Kristovo tumačenje Pisama i blagovanje. Veza s Mojsijem prebacuje nas u eshaton, u ono novo-buduće i trajno, što je zauvijek. U Mojsiju nam je nagovješteno ono što je ispunjeno u Kristu i što ide za tim da se ostvari u nama. Krist je u svemu ispunjao Pisma. On je Riječ! On nije ideja ili mašta. On ništa nije činio što nije bilo vezano uz Riječ Božju. Otvorimo sada Petoknjižje, pet Mojsijevih knjiga, i s uskrsnulim Gospodinom pođimo od retka do retka. Naići ćemo na središnji događaj Starom zavjeta: to je sklapanje Saveza na Sinaju. Izraelski narod je imao već jedan Savez. To je bio Savez s Abrahamom. Narod se u Egiptu namnožio. Ispunila se riječ koju je Bog rekao Abrahamu: da će mu se potomstvo namnožiti. U Egiptu su živjeli ispod razine životinje. Bili su tlačeni do krajnjih granica. Njihov je život bio nula, uprisutnjena smrt. Jedino što je ostalo u njima bila je nada u Božja obećanja. Vjerovali su da postoji Bog koji proviđa usred smrti. Abraham je stavio nož na grlo svoga sina Izaka i u tom je času Bog providio jedno janje. Ponovno su čuli naredbu o janjetu. Za Pashe u Egiptu zaklali su janje i poškropili dovratnik kuće. Bili su spašeni od pomora djece. U noći punog mjeseca izišli su iz ropstva jer je Bog Abrahamov otvorio Crveno more. Providio je za njih put spasenja. Gledali su u toj noći Boga na djelu. Kad su prešli na drugu obalu pjevali su i plesali. Kas su stigli do Sinaja Bog je poveo Mojsija na brdo i sklopio Savez sa cijelim narodom. Savez su sklopili tako da im je bila pročitana Knjiga Saveza, bili su poškropljeni krvlju žrtvenih životinja i nakon toga su blagovali i slobodno promatrali slavu Božju.

U Kristu je dovršen Savez s Bogom. Sada je to Savez za sve ljude. Idite i svim narodima propovijedajte … U Uskrsnuću je definitivno čovjek ujedinjen sa svojim Bogom. Exultat. Srž je Sveza jedinstvo: biti jedno s Bogom. S Bogom je jedno onaj tko je s bližnjima u potpunom jedinstvu. Učenici su blagovali i slobodno promatrali slavu Božju. Promatrali su Uskrsnulog. Duh Sveti ih je sve učinio braćom. Lomili su kruh i u prostodušnosti srca uzimali hranu. Petar kaže da su nakon uskrsnuća s Njim zajedno jeli i pili. U Kraljevstvu nebeskom će biti (svadbena) gozba. Tko sada zazove Krista Uskrsnulog već ulazi, kroz otvorena vrata Njegova Tijela, na tu gozbu. Postaje jedno s Bogom i braćom i sestrama. Za doručka (blagovanja) na Tiberijadskom moru Krist je Petra pitao samo jedno: Ljubiš li me? Ja sam Bog i ja sam čovjek: ako ljubiš mene, ljubiš sve. Ne niječeš nikoga. Petar je na Duhove primio puninu Duha Svetoga i počeo ljubiti. U toj je ljubavi doživio puninu uskrsnuća. Uskrsnuće živi punim sadržajem onaj u koga je ušla ta ista ljubav. Ljubav je Božja izlivena u srcima našim po Duhu kojeg nam je dao. Ljubav je punina zakona, tj. punina Saveza. Tko je pun Božje ljubavi uvijek je za stolom nebeske gozbe. Uvijek pije novo vino. U njemu dominira Riječ Božja. U njemu je svladan strah od smrti. Gdje je ljubav, nema straha. On živi životom Uskrsnulog. Blaguje Uskrsnulog. Tko ne jede moje Tijelo i ne pije moju Krv, nema života u sebi.

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

...a opet, ne možemo mi toliko griješiti koliko nam Bog može oprostiti. To je ljepota katoličke vjere.

Nino Raspudić