Sadašnji Papa Benedikt XVI, kao teolog u ovom djelcu o Trojstvu, kao usput, dotiče mnoga bolna pitanja i o obnovi Crkve, ili kako on kaže, ozdravljenju Crkve. Kao i njegova četiri predšasnika, Ivan XXIII, Pavao VI, Ivan Pavao I, i Ivan Pavao II, i njegova je strast – Crkva. „Boli me Crkva!“ – poznata je rečenica Sv. Josemarie, utemeljitelja Opusa Dei. Pred sami izbor za papu, kardinal Ratzinger, je izmolio onaj svoj poznati Put križa u kojem je molio za „lađu koja pušta na sve strane“- svetu Crkvu katoličku, Zaručnicu Kristovu, Ljepoticu kuće, crnu, ali lijepu, Golubicu što blista zlatnim perjem.

U poglavlju o Isusovom skrovitom životu u Nazaretu, sadašnji Papa umeće govor o Charlesu de Foucauldu, sadašnjem blaženiku. Brat Karlo je u potrazi za zadnjim mjestom naišao na Nazaret (Nazaret je mjesto koje se ne spominje u Starom zavjetu. Ono je, u tom smislu, novost, počekat od ništa, ništavnosti. Podrijetlo imena Nazaret može dolaziti od riječi nasar, što znači mladica, izdanak; ili od riječi nasur, što znači ostatak), „koji mu je potpuno osvojio srce“. Nije se osjećao snažnim slijediti Isusa u njegovom javnom životu pa se stavio uz Mariju i Josipa da živi Isusovu svakodnevnicu. U tom pogledu zanimljiva je knjiga R. Arona, Isusove skrivene godine. Valjalo bi je imati i na našem jeziku.

Čujmo Papu: „Polazeći od Nazareta, kuća i obitelj se otkrivaju kao Crkva, naglašava se svećenička odgovornost oca obitelji. U 'poganskoj Galileji' Isus je odrastao kao Židov, bez škole uči Pismo u kući u kojoj je Božja riječ imala svoj dom. Oskudne naznake kod Luke ipak su dovoljne da u određenoj mjeri naslutimo duh odgovornosti i otvorenosti, pobožnosti i iskrenosti koji je obilježavao ovu zajednicu i koji je omogućio da se u njoj ostvari istinski Izrael. No, koliko se plodnog učenja događalo u ozračju uzajamnosti u Nazaretu, ponajprije doznajemo iz djelovanja onoga koji čita u Pismima i koji ih poznaje sigurnošću učitelja, kao što vlada i rabinskim predajama. Zar nas to ne bi trebalo ticati u vremenu u kojem većina kršćana mora živjeti u 'poganskoj Galileji'? Crkva u svijetu ne može rasti i sazrijevati ako nije svjesna da su njezini skriveni krojeni u ozračju Nazareta.

Novi Zavjet ne započinje ni u hramu ni na svetom brdu, nego u Djevičanskoj kućici, u Radnikovu domu, u jednom zaboravljenom mjestu 'poganske Galileje', od kojeg nitko nije očekivao ništa dobra. Crkva mora uvijek iznova polaziti samo od tog mjesta, i samo tako ona može biti ozdravljena. Pobuni našeg stoljeća protiv moći bogatstva ona ne može dati ispravan odgovor ako u njoj samoj Nazaret ne ostane življenja stvarnost.“

Benson u svom futurističkom romanu „Gospodar svijeta“ smješta progonjenog papu u Nazaret. Iz jednog skrovišta on vodi Crkvu pomoću zrelih kršćana koji se odriču idola i radikalno navještaju Isusa Krista. Ti kršćani su siromašniji od franjevaca, poslušniji od isusovaca i jedina im je duhovnost mučenička. Nemaju posebna odjela i žive u vlastitim obiteljima. Maleni su i neznatni. Nitko ih posebno ne primjećuje i nitko od njih ništa ne očekuje. Dok na svjetskoj sceni vladaju super-moćni pojedinci, oboružani super-tehnikom i super-inteligencijom, dotle Bog pripravlja Eshaton po ovim neznatnim siromasima. Čisti Josip i ponizna Marija, uz poslušnog Sina, stoje tu godinama i ukvašavaju „pogansku Galileju“. Skrivenost u neznatnosti omogućuje im rast u milosti i mudrosti. (Pustinjak veli učeniku: Sinko ako hoćeš napredovati, traži najmanje glasovito mjesto!) Oni su živo ognjište ljubavi u kojem se stvara novi čovjek – Jaganjac - koji uzima i oduzima grijeh svijeta. Novine o njima nemaju što pisati jer pod njihovim reflektorima (poput onih iz koncetracijskih logora) ne otkriva se ništa – nema bogatstva, nema seksualnih skandala, nema borbe za emancipaciju, nema sukoba generacija, nema štrajka, nema revolucije, ničega od „poganske Galileje“.

Papa Pavo VI. uputio je poruku iz Nazareta. Nazaretska Crkva nije Crkva anonimnih niti bezličnih. To je šutljiva Crkva puna malih gesta. U Nazaretu su dominantni očinski, majčinski i sinovski osjećaji. To je gostoljubiva Crkva. Otac uprisutnjuje smirenu snagu nebeskog Oca, majka okružuje dijete poput blagog lahora Duha Svetoga, a dijete se izručuje bez rezerve drugom i drukčijem, poput Sina Božjeg koji na križu predaje svoj duh.

Od čega mora ozdraviti naša Crkva? Kardinal Bertone nedavno je u jednom razgovoru za medije rekao da današnja crkva boluje od dvije stare hereze u novom ruhu: arijanizma i pelagijanizma. Za Arija, kao i za mnoge danas, Krist je samo jedan od nas, a Pelagiju, i mnogima u Crkvi, Kristova je milost, tj. Duh Sveti suvišan. Zajednički nazivnik za te dvije bolesti je oholost! Papa je u mnogim interventnima (pročitaj knjižicu „Demokracija u Crkvi“) prokazao oholost onih koji stavljaju svoje pastoralne planove i programe iznad djelovanja Duha Svetoga. Duh Sveti ne bi smio djelovati nego unutar pastoralnog plana neke mjesne Crkve!? To je već neke crkvene pokrajine dovelo do ugasnuća. Programi se, nažalost, provode, ali Crkva izumire. Programi su toliko veliki i moćni, a duše su toliko prazne. Benedikt XVI. je na ovogodišnju Pedesetnicu istakao da Duh Sveti puše gdje hoće. Njegova homilija bi se možda mogla sažeti u rečenicu sličnu ovoj: „Duh Sveti puše gdje hoće u jednom Tijelu, jedne Crkve.“

Jedino blago nazaretske Crkve jest Duh Sveti. On nas želi dovesti do zadnjeg mjesta. Zadnje mjesto nazaretskog Sina bilo je drvo križa i silazak nad pakao. Sada je On u slavi Očevoj i u dušama koje su na zadnjem mjestu. Sada se spušta nad pakao modernog čovjeka po onima koji, skriveni od očiju svijeta, tiho žive nazaretske osjećaje, u okruženju agresivne „poganske Galileje“. Po njima Duh Sveti liječi i samu Crkvu. Tko su ti, gdje žive, što rade? Pođimo ih potražiti s Charlesom de Foucauldom. Duh Sveti će nam ih otkriti.