Ovog ljeta uzeo sam jedan cijeli dan za razgledanje milanske katedrale. Ta je veličanstvena crkva najprije bila posvećena Sv. Tekli. Uz nju je bila slavna krstionica u kojoj je kršten Sv. Augustin. Prije trideset godina arheolozi su je otkrili i danas se može razgledati. Posjetitelj može stati na dno krstionice, tamo gdje je jednom drhteći zagazio Sv. Augustin i njegov sin Deodat. Prijevod Augustinova opisa vlastitog krštenja može se pročitati u liturgijskoj reviji „Služba Božja“. Augustin govori kako je završio pripravne obrede u Svetoj pashalnoj noći i bio pozvan da pristupi krsnom zdencu. Bilo je hladno. U oktogonalnoj krstionici čekala ga je tekuća voda. Skinuo je svu odjeću. Gol je drhtao. Nakon ispovijesti Creda zagazio je u vodu. Ruke svetog biskupa Ambrozija uronile su ga tri puta u vodeni grob. Pokopan je stari Augustin, a uskrsno novi.

U apsidi katedrale svijetle tri velika vitraja. Prvi prikazuje, detalj po detalj, događaje Starog zavjeta, drugi knjigu Otkrivenja, a treći scene Novog Zavjeta. Svaki je isječak silno zanimljiv. Ta Biblija za siromahe neprocjenjivo obogaćuje onog tko iz nje očima pije. Još su mi u sjećanju Abrahamove ruke koje čvrsto drže Izaka i nož. Jakov se sav napeo u okršaju s anđelom Jahvinim. Mnoge je scene bilo teško odgonetnuti. Trebalo je promatrati i promatrati, oduzimati prijašnje scene i dodavati one koje slijede, da bi se na kraju odgonetnulo koji isječak Biblije prikazuje koja scena. Prepoznavanje bezbrojnih svetaca još je zakučastije. Na stupovima i nutarnjim i vanjskim zidovima tiho šute njihovi kipovi koji mame pažnju. Zaključak je jednostavan: što duže neku divotu promatraš, to ti se ona više otkriva i više te mami da ideš do njezine dubine.

Tako je i sa čitanjem Biblije. Kad se prvi put pročita knjiga Izlaska, pa i sa bilješkama ili nekim opširnijim tumačenjima (ima ih na hrvatskom jeziku), otkrije se tek prvi sloj Riječi. Knjiga Izlaska govori od oslobođenju Izraela iz egipatskog ropstva. Nižu se mnogi događaji i u svima se vidi Božji rukopis. Bog spašava Mojsija, diže ga do faraonova dvorca, pa ga spušta do sluge u kući njegova tasta. Dolazi mu u susret u rasplamtjelom grmu i po njegovim rukama izvlači Izrael ispod faraonove okrutne ruke. Vodi svoj narod po suhu posred mora i dovodi ga u pustinju. Kroz pustinju ga vodi četrdeset godina. Svaki je korak dramatičan. Cijeli narod visi o Jahvnim čudima. Bez čuda ne mogu napraviti niti koraka. Mojsije ih dovodi do pred Obećanu zemlju.

Tekst je veličanstven kao i milanska katedrala. Mnoštvo scena nas mami da se duže i duže zadržimo nad njima. Moramo ih čitati iznova sve dok nam ne počnu otkrivati onu dubinu koja nam može rasvjetljavati našu svakodnevnu stvarnost, put u Nebo. Riječ je o narodu, ali sada govori svakom pojedincu. U Kristu je povijest Izraela personalizirana. On ju je ostvario u svojoj osobi. On je Izrael, Sluga Jahvin, novi Mojsije (knjiga pape Benedikta XVI. Isus iz Nazareta gleda ga pod tim vidom), Izabranik koji je pozvan prosvijetliti i spasiti sve ljude. U Kistu, svaki kršćanin ima to isto poslanje. Samo, za razliku od Krista, kršćanin je i sam potreban izlaska. On je pozvan da iziđe iz ropstva đavla i dođe u slobodu djeteta Božjeg. Na tom putu ima preprjeke koje je imao i Izrael.

Bog je Izraela vodio po pustinji u stupu od oblaka i ognja. Danju je hodio u stupu od oblaka, a noću je svijetlio iz stupa od ognja. Tako su Izraelci mogli putovati danju i noću. Mogli su stalno napredovati prema Obećanoj zemlji, prema slobodi. Kakvu to vezu ima sa mnom, danas? Pokušajmo otkriti duhovni smisao tog događaja. Duhovni život obilježavaju zastoji, padovi, grijesi, zatajenja, izdaje, nevjernosti, itd. Svaki grijeh je tama. Tama nas zaustavlja. U njoj ne možemo hoditi. Ne možemo se niti orijentirati. U tami nema napretka. To je opći duhovni zakon. Vrijedi za sve narode i sve ljude osim za Izraela i za svakog kršćanina osobno. Izrael napreduje i u tami. Bog mu noću svijetli iz ognjenog stupa. Ta je ognjeni stup Božje milosrđe. Zahvaljujući svjetlu milosrđa možemo napredovati usprkos grijeha. Dok hodimo u svjetlu krijeposti, napredujemo iz krjeposti u krijepost. U padovima i grijesima, po svemoćnoj snazi Božjeg milosrđa, napredujemo u spoznaji samih sebe, u spoznaji svoje slabosti, a na kraju, s time, u poniznosti. Svaki nas grijeh ponižava. Otkriva nam našu nemogućnost spasenja vlastitim snagama i upućuje nas da slijedimo Krista, Svjetlo svijeta. Recimo, kad padnemo u grijeh srdžbe, to nam otkriva koliko još nemamo duha Kristove blagosti. Moramo se poniziti i moliti: Kriste, blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome! Kad padnemo u grijeh požude, vidimo koliko još malo imamo u sebi istinske ljubavi (Božje). Tada spontano plačemo (kao Mojsije nad narodom) tražeći od Boga ljubav.

Kršćanin putuje danju i noću. Sve, po vjeri, pridonosi njegovu dobru. Obećana zemlja nije fatamorgana. Za slobodu nas Krist oslobodi. Slobodni smo po Riječi koju nam zbori. Čitajmo predano! Poput Augustina!

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

Hrvatski su političari, uz samo nekoliko iznimaka, tek trećerazredni komprimiseri, koji ne znaju gotovo ništa o sadržaju svoga posla.

Davor Butković