Ako u ruke uzmemo Dobrotoljublje, zbirku otačkih tekstova o duhovnom životu (cjelovito je Dobrotoljublje/Filokalija prevedeno na srpski jezik, na hrvatsko se izdanje još čeka) začudit će nas koliko važnost očevi Crkve daju mislima. Prema crkvenim ocima, svo zlo započinje od loših misli (pomisli) i svo zlo završava s prestankom loših misli. Čovjek je misao. Toma Akvinski kaže da je „duša na neki način sve“. Ne može se nešto događati, dobra ili zla, u nama, a da nije u duši/mislima.

Po naravi smo svi dobri i svima nam spontano dolaze dobre i plemenite misli. Zle misli dolaze od uvreda. Uvrede poremećuju i iznakažuju normalni tijek misli. Budući da je duša iskonski ranjena, svaka je dodatna rana rasrđuje i izbacuje iz kolosijeka. Ranjena duša više ne rađa spontano dobre i plemenite misli, nego srdžbu i osudu. Povratak u normalu, u dobri tijek misli, nakon srdžbe i osude, ide preko opraštanja. Opraštanje je jedino korito u kojem mogu teći dobre misli.

Uvrede (svakodnevne) su neminovne. Mi vrijeđamo jedni druge iz tisuće i tisuće razloga. Niti jedan razlog ne mora biti zbog loše volje niti s nakanom da se drugog uvrijedi. Vrijeđamo jedni druge jer smo nužno različiti (Ivan Merz je ponavljao: „Nužno smo drukčiji!“). Mi smo svi (svi su sagriješili i potrebni su slave Božje …) ranjenici koji druge ranjavamo. Normalno je, onda, da su nam misli gotovo pa stalno u stanju osuđivanja drugoga, ogovaranja i srdžbe. Srdžba je gorki kruh naš svagdanji. Svaka je naša misao zatrovana.

Bog nas u svojoj dobrohotnosti ne ostavlja u takvom stanju. Otac je poslao svoju Misao, svoj Logos, da uđe u naše misli i potopi ih ljubavlju. Potop je za Noe uništio ljude jer im je svaka misao bila pokvarena. Duga je bila znak da Bog to više neće učiniti. Spektar duginih boja označavaju ljepotu Logosa koji će ući u naše tijelo i misli i razvedriti ih. Logos/Krist je svojim ranama izliječio naše rane. Ulje Duha Svetoga moćno nas iscjeljuje i mijenja perspektivu naših pogleda i misli.

U tumačenju zaziva Očenaša „ … kako i mi otpuštamo dužnicima našim“, naš Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Nije u našoj moći ne osjetiti i zaboraviti uvredu, ali srce koje se predaje Duhu Svetom pretvara ranu u samilost i pročišćava sjećanje okrećući uvredu u zagovor.“ Prije tih riječi Katekizam govori o „dubini bića“. Sve se veže i razvezuje tu u „dubini srca“.

Kršćanin je čovjek koji svakodnevno „zaziva Ime Isusa Krista“. Kršćanin, kao i svi drugi ljudi, nema u sebi nikakvu zaštitu od zla. Zlo ulazi u svaku našu misao. Svaka je naša misao podložna osuđivanju bližnjih. Mi smo, kao i svi drugi, ranjenici koji ranjavaju. Za razliku od drugih, kršćanin, ima Duha Svetoga koji u njemu kliče: Abba! Oče! Kršćanin svakodnevno moli „Oče naš“ i svakodnevno zaziva Krista da u njemu čini pretvorbu, pretvara ranu u samilost, uvredu u zagovor. Krist to čini u „dubini bića“. Čini tamo gdje se začinju naše misli. Čisti u nama sam izvor. Potop njegove milosti obilno razliven u Krštenju i Pokori ubija u nama „svaku našu pokvarenu misao“. A Krštenje i Pokora se svakodnevno obnavljaju u poniznoj molitvi Očenaša.

U Očenašu, prije zaziva za oproštenjem naših dugova, molimo za kruh svagdanji. Katekizam tumači kako je teško prevesti grčku riječ epiousios (Prevodimo je sa „svagdanji“).„Uzeta u doslovnom smislu (epiousios: nadsušni, nadnaravni) riječ neposredno znači Kruh života, Tijelo Kristovo, 'lijek besmrtnosti' bez kojega nemamo života u sebi“ (Katekizam). U jednoj verziji Lukina Evanđelja, traži se, ne kruha, nego Duha Svetoga (vidi bilješku u Jeruzalemskoj Bibliji). Duh Sveti je nadnaravni, nadsušni dar. On nam je svakodnevno potreban da u „dubini bića“ okreće uvredu u zagovor. Duh Sveti je Paraklet, Advokat, Zagovornik. Tko ima Duha Svetoga svakodnevno zagovara za one koji ga vrijeđaju. Budući da su naše misli nestalne i nemirne poput jezička na najfinijoj vagi, možemo reći: ili-ili: ili sudimo ili zagovaramo, ili proklinjemo ili blagoslivljamo neprijatelje, ili nama vlada zao duh (kao u Šaulu) ili u nama boravi Duh Sveti.

Sv. Silvan s gore Atosa, moderni pravoslavni starac koji je izrastao u najljepši cvijet otačke duhovnosti, u svojim spisima pod naslovom: o mislima, veli: „Naučivši se ljubavi od Gospodina, duša žali sav svemir, svako stvorenje Božje, i moli se da se svi ljudi pokaju i prime blagodat Duha Svetoga. Ali, ako duša izgubi milost, ljubav odlazi, jer je bez milosti nemoguće voljeti neprijatelje. Tada iz srca izlaze zle misli, kao što je Gospodin rekao (Mt 15,19, Mk 7,21-22).“