Nietzsche nam je nabio kompleks da nemamo veselo lice ni vesele pjesme. Crkva se nakon toga stalno pokušava prikazati veselija. Ali ne uspijeva. Nismo baš veseli i to je svima jasno. Mnogi kršćani (katolici) imaju obješeno lice. I Umberto Eco nas stalno špota da gušimo smijeh. Njegov roman Ime ruže je malj protiv katolika koji guše smijeh. Istini za volju, ni Nietzsche se nije veselio niti mu je lice izgledalo veselo. Bio je anti-kršćanin (antikrist) tužnoga lica. A Umberto Eco je anti-katolik kisela lica. Nikomu danas ne uspijeva biti veseo. Najbolje ide proizvođačima reklama i njihovim akterima, ali samo dok su na sceni. Iza scene žive drugi ljudi. I današnji su bankari poprilično vedri i nasmijani, ali iza zidova vlastitih kuća taj se sjaj pretvara u nešto drugo. Čak im i kuće sliče na banke po čistoći i sjaju namještaja, ali oni u njima „odskaču“ obješenim licima nakon napornog natezanja lica u prividnom smijehu.

Što ćemo svi skupa s našim poprilično tužnim licima? Da pođemo svi do plastičnih kirurga i zbrišemo podočnjake i nategnemo kožu oko usana, tako da uvijek izgledamo svježi i nasmijani? Ili da se svi upustimo u istočnjačke tehnike opuštanja i „navučemo“ prirodno topao osmjeh? Imamo zasigurno još mnogo načina, ali da budemo veseliji neće nam baš lako uspjeti. Propovjednik kaže da postoji vrijeme suza i vrijeme smijeha. Sada je očito vrijeme suza. Sav smijeh koji čujemo oko sebe (preko naših vedrih medija i na našim tužno-veselim skupovima) više nam sliči na prodoran plač nego na smijeh.

„Mjeseca Nisana, dvanaeste godine kraljevanja Artarkserksova, stajalo je vino pred kraljem. Uzeh ga i ponudih kralju. Nikad pred njim nisam bio tužan. Tada mi kralj reče: 'Što ti je lice tužno? Nisi li možda bolestan? Nije drugo nego je tuga u tvom srcu!' Ja se veoma uplaših i rekoh kralju: 'Neka uvijek živi kralj! Kako mi lice ne bi bilo tužno kad je grad gdje su grobovi mojih otaca razoren, a vrata mu ognjem spaljena?' Kralj me upita: „'Što dakle želiš?'“ (Nehemija).

„Blago vama koji sada plačete, vi čete se smijati!“

„Vi se žalostite, a svijet se raduje, ali će se vaša žalost pretvoriti u radost.“
Što je bolje: biti nasilu veseo ili biti prirodno neveseo? Živjela prirodna žalost, žalost koja rađa obraćenjem, žalost kojoj je uzrok razoreni grad i mnoštvo razorenih Hramova. Hvala Ecu na oštroj kritici, ali žalimo nad svima onima koji stvaraju umjetni smijeh, pa i nad samim Ecom. U Getsemaniju je i samom Izvoru radosti bila duša na smrt žalosna. Samo su anđeli mogli pružiti nešto malo utjehe. Nehemija je stalno tugovao dok se nije obnovio Hram i Grad. Njegova se žalost pretvorila u duboku radost. Ali je trebalo proći dugo razdoblje tužnog lica. Ni kraljeva prisutnost ni dobra volja nije pomagala. Tuga je bila jača. Moramo priznati da je danas tuga prejaka. Tko je želi nasilu odrinuti, neminovno će upasti u još veću žalost. Bit će to žalost na žalost.

Na rijekama se babilonskim (rijeke ropstva) plače. U Jeruzalemu je klicanje i pjesma. Sada ostaje žalost: ali žalost na obraćenje. Pavao kaže da postoji žalost na smrt, i žalost na spasenje. Ova prva drži onog tko ne vjeruje i nema nade. Druga, žalost na spasenje, u srcu je onog tko zna da je u žalosti jer nije obraćen, jer je napustio Boga i sada čami u zemlji progonstva. On čuje tihi glas koji ga zove na put povratka, na novi Izlazak, na podizanje razorene kuće Izraelove. On zna da postoji pravo veselje i da će pouzdano doći. Jamac je sam Bog, Izvor radosti.

Put iz žalosti u radost nije kratak. Čak ne mora niti završiti na zemlji. Možemo i umrijeti tužna lica, pa da u nebeskom Jeruzalemu uđemo u radost Gospodara svoga. Tko vjeruje, vjeruje u Boga, Stvoritelja neba i zemlje. Sotona je Kristu ponudio svu moć i salvu na zemlji. Krist je poslao svoje učenike propovijedati Radosnu vijest jer je zadobio vlast na nebu i na zemlji: Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji, idite i učinite sve ljude mojim učenicima.

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

Hrvatski su političari, uz samo nekoliko iznimaka, tek trećerazredni komprimiseri, koji ne znaju gotovo ništa o sadržaju svoga posla.

Davor Butković