Pogledom na Izrael Crkva se dublje shvatila kao Narod Božji. II. vatikanski sabor. Lumen gentium. Crkva nije svoja. Nema svoje određenje. Ne sabire se iz nekih svojih razloga. Crkva je Božja. Pripada Bogu. Dolazi od Boga. Bog je njezin razlog. Sabire se oko Boga. Ispunja plan Božji. Sva je od Boga i sva je za Boga. Nema svoju misao niti odluku. Misli Kristove misli i vrši volju Očevu po poticajima Duha Svetoga. Crkva je novi Izrael. Ona se ne može razumjeti bez razumijevanja Izraela. Ona je nastavak Izraela. Navrtak. Navrnuta je na pitomu maslinu. Bog je započeo svoj plan spasenja s Izraelom. Nastavlja ga sa Crkvom. Sa Crkvom čini isto što i s Izraelom. Uništava izraelove vlastite planove, pogubne, i uspostavlja Svoje, spasonosne za Izraela i za sve ljude. Šiba ga preko proroka. Preko okolnih naroda. Kataklizmi. Utjehe. Nadahnuća. Potpore. Tako čini i sa Crkvom. Crkva je sva proročka. Ona nije po ljudski mudra. Ljudska je mudrost zla. Mudrost odozgor je mirotvorna i blaga.

U Izraelu je postojao Veliki svećenik. Prvi Veliki svećenik je bio Aron. Njega je postavio mojsije. Mojsije je bio najveći prorok u Izraelu. On je htio da sav narod bude prorok. To Izrael u biti i jest. Proročki narod. To je i Crkva. Mojsije postavlja Arona, a ne Aron Mosija. Prva je služba proročka. Svećenička služba je uklopljena u proročku. Svećeništvo proriče. Aron proriče Krista. U kristu je dokinuto svećeništvo na način Arona. Kristova je egzistencija proročka i svećenička. Crkva je Njegovo tijelo. Mojsije postavlja Arona. On vodi Arona. Aron ne vodi Mojsija. Svećeništvo je unutar proročkog naroda. Zato Aron mora na prsima nositi proroštvo. Urim i tumim. To su dva štapića koja su se nosila u efodu, vrećici obješenoj na prsluku. Po urimu i tumimu se pita Boga. Bog odgovara. Bog vodi. Bog govori što treba činiti. Ići u rat ili ne ići. Popustiti ili napasti. Napustiti zemlju ili ostati. Izrael je narod Božji. Bog sve odlučuje.

To je i Crkva. Ona sada nema urima i tumima. Nisu joj potrebna. Staro svećeništvo je dokinuto. Jedini Veliki svećenik je Krist. On je na Križu iz prsiju predao Duha. Sada imamo puninu Duha Svetoga. Duh Sveti vodi Crkvu u svim odlukama. Nemamo Mojsija. Imamo Oca nebeskoga. Crkva je kćerka svoga Oca nebeskoga. On je za ruku vodi do neba. Po njoj ispunja svoje planove na ovom svijetu. Crkva se dnevno pita što je volja Božja. Stalno moli da bude njegova volja, kako na nebu tako i na zemlji (dva štapića). Ništa ne odlučuje sama. Nema svoju misao. Njezina je misao Kristova misao.Duh Sveti je duša Crkve. Kao što duša vodi tijelo, tako i Duh Sveti vodi Crkvu. Crkva proriče. Ne toliko svojim riječima, koliko svojom egzistencijom. Kao što je egzistencijalno svećenički narod, tako je egzistencijalno i proročki narod. Crkva nije svoja. U njezinim je kostima zapretan oganj kao što su gorjele Jeremijine kosti. Mora vikati. Mora proricati. Kada to ne radi, izdaje svoj rod. Izdaje Boga. Nije više Božji narod. Nije više niti narod. Postaje rulja. Obezglavljena rulja.

Svaki kršćanin nosi na prsima dva štapića. Uvijek se pita što je želja Duha Svetoga. Koji poticaj daje Duh Sveti? Duh Sveti mu stalno odgovara. On je Razgovor. Kao što razgovara Otac i Sin, tako razgovara kršćanin i Krist. Ne moja volja, Oče, nego Tvoja volja, neka bude. Ne kako ja hoću, nego kako hoćeš Ti. Ne što želi svijet, nego što želi Duh Sveti. Ne što misle ljudi, nego što misli Krist. Ne kako se osjećam ja, nego kakvi su osjećaji Kristovi. Ne moji planovi, nego planovi Božji. Moji su pogubni. Bog će ih satrti. Bog mrsi planove bezbožnika. Plan Gospodnji ostaje dovijeka.

Bog u svakom kršćaninu ujedinjuje proročku i svećeničku službu. Po proročkoj službi egzistencija se prinosi kao sveta žrtva. Svaki je prorok spaljen. Svijet i đavao ga ubijaju. Predan je u ruke bezbožnika. Tako proriče. Krist Raspeti. Križ je proroštvo. Poziv na obraćenje. Na promjenu smjera. Dva štapića usmjeravaju. Tako i Križ Kristov. Dva ukrižena štapića. Egzistencija u Križu. Upućuje čovječanstvo prema uskrsnuću. Nebeskoj gozbi.