S pravom su neki dijelovi dokumenata II. vatikanskog sabora ušli u Časoslov za molitveno čitanje. Duh Sveti i saborski oci skovali su misli i poticaje koji ni um ni srce ne ostavljaju hladnima. Topli su i bliski životu. Duh bl. Ivana XXII., pape koji je sazvao Sabor, njegova neposrednost i egzistencijalnost, kao da se osjete u svakom retku. Zanimljivo ih je molitveno uvijek iznova produbljeno čitati. Natopljenost dokumenata biblijskim tekstovima i otačkim izrekama raspršuju učmalost dokumentarnog stila.

Dekret o službi i životu prezbitera „Presbyterorum ordinis“, objavljen prije više od četrdeset godina, odiše još i danas neodoljivom svježinom. Saborski oci (i Duh Sveti) obratili su se prezbiterima, svojim prvim suradnicima, braći i prijateljima, s riječima vedrog realizma i pronicljivosti. Odmah na početku priznaju da su zadaci koji se stavljaju pred prezbitere/svećenike „sve teži“ i da su se prilike „temeljno izmijenile“. Pred tim izazovima Oci, pod naslovom, Narav prezbitera, prezbitere upućuju na najdublji izvor njihova postojanja: Gospodina Isusa, koga je Otac poslao na svijet da cijelo svoje mistično tijelo učini dionikom pomazanja Duha kojim je sam pomazan. Biti prezbiter pretpostavlja kršćansku inicijaciju, tj. biti duboko osobno i egzistencijalno uronjen u Pashalno Kristovo otajstvo. Bez snage koja dolazi od krštenje, potvrde i Euharistije, red prezbiterata visi na tankom koncu slabe ljudske volje i odluke. Temelj sakramentalne milosti svetog reda je u snazi „opće“ krsne milosti. „Posebna“ milost prezbiterata dobiva „gorivo“ iz te milosti. Krsna milost je izvor koji se račva u dva sakramenta služenja zajednici: prezbiterata i ženidbe.

Zaustavimo se na kraju dekreta: Zaključak i poticaj – Pouzdanje u Boga u uzvišenom poslanju! „Ovaj Sveti Sabor, imajući pred očima radosti svećeničkog života, ne može zaobići ni teškoće koje prezbiteri podnose u današnjim prilikama. (…) Zato se službenici Crkve, a ponekad i vjernici, osjećaju u svijetu kao stranci koji se tjeskobno pitaju kojim će prikladnim sredstvima i riječima biti u stanju da s njim saobraćaju (sic). Naime nove zapreke koje se vjeri postavljaju na put, prividna jalovost obavljena posla i teška osamljenost koju proživljavaju mogu ih dovesti u opasnost da klonu duhom“ (PO 22). Oci ne govore o jalovosti nego o prividnoj jalovosti.

U nastavku se hrabri prezbitere/svećenike: „Neka prezbiteri imaju na umu da ne vrše posao nikada sami nego da imaju uporište u snazi svemogućega Boga. Neka s vjerom u Krista, koji ih je pozvao da budu dionici njegova svećeništva, punim pouzdanjem posvete svojoj službi znajući da Bog u njima može umnožiti ljubav. (…) Budući da je sve to skriveno s Kristom u Bogu, može se najdublje shvatiti vjerom.“

Ohrabrujući model, kojeg Oci predlažu, jest jalovi Abraham koji se u vjeri „pokorio da ode u zemlju koju je imao primiti u baštinu: i otišao je ne znajući kamo ide“ (Heb 11,8). I Abraham je imao napasti koje ima svaki prezbiter: zapreke koje se vjeri postavljaju na put (klan, Sara, godine, stara religija, magija, okruženje, materijalna sigurnost, potpuna neizvjesnost, nelogičnost, itd.); prividna jalovost (obamrlost krila Sarina, dugo putovanje bez ikakvih znakova da se obećanje ostvaruje, nevolje u Egiptu, nevolje s Jišmaelom i Hagarom, uzaludnost daljnjeg hoda, itd.) i teška osamljenost (nerazumijevanje Sare, nerazumijevanje Lota, podijeljenost između dvije žene, boravak među stranim plemenima, putovanje kroz nepoznato, gonjenje Hagare od kuće, penjanje na brdo Moriju da zakolje sina Izaka, prividna napuštenost s Božje strane, itd.). Jedinu sigurnost koju je imao bila je od Boga zadana riječ. Bog je rekao da će dobiti sina i zemlju i vjera u tu riječ lomila je svu silinu prepreka i privida. Jalovost je bila istinski prividna. Obilni su se plodovi pokazali kad je Abraham najmanje očekivao. I ti plodovi množe se do u nedogled. Slično je i u životu prezbitera. Plodovi koje Bog proizvodi u dušama preko primljenih milosti pružaju korijene u dubinu i donose plodove kada to nitko ne mora očekivati. Na tom području nema nikakve eksperimentalne verifikacije. Sve što se vidi, vidi se očima vjere. Bez vjere sve izgleda uzaludno. Svaki se pastoralni posao gubi do raspršene nepostojanosti. Pogled vjere razbija čvrstu branu privida i otkriva duboku stvarnost koja postoji (Izak – smijeh) u besmrtnim dušama.

Saborski oci uspoređuju rad djelitelja Božjih tajni s čovjekom sijačem o kojem je Gospodin rekao: „Spavao on ili ustajao, noću ili danju, sjeme niče i raste, a da on ne zna kako“ (Mk 4,27). Snaga nicanja i rasta dolazi od Gospodina, a ne od prezbitera. Prezbiter je tek koristan ukoliko je beskoristan. Prezbiter je sredstvo. On sam vidi kako u njemu niče i raste krsna milost, puno puta i usprkos njegovu otporu, i to mu daje pouzdanje da snaga milosti djeluje mimo njega, pa i usprkos njega (kada spava). Pouzdanje u Boga u uzvišenom poslanju.

Petar je hodio po moru dok je gledao u Krista. Kad je spustio pogled, počeo je tonuti. Ispod nogu nije imao uporišta. Uporište je bilo u pogledu na Krista. Prezbiter nema uporište u sebi ili u nečem drugom na ovom svijetu. Jedino uporište mu je pogled vjere na Onoga koji može u nama (i u drugima) izvesti više nego mi možemo poželjeti ili zamisliti.

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

Veličina se postiže
kada se zaboravi
rang onoga koji je iznad nas
a također i
onoga tko je ispod nas.
Kada nismo ni oholi sa poniznima
niti ponizni sa oholima.

Anthony de Mello