- Muž bacio bombu u auto i raznio suprugu - Sin ubio majku i sestru i skočio kroz prozor - Čovjek posvojio djevojčicu da bi je spolno iskorištavao – U jednoj noći skupina dječaka opljačkala sve radnje u mjestu – Majka ostavila dijete ispred tuđih vrata i nestala – U jednoj državi pljačka je u prosjeku svakih sekundu, a približno se kreće i broj samoubojstava – u Iraku dnevno gine oko sto ljudi.

Dokle ćemo padati? Dokle se može pasti? Gdje je kraj ovoj strmoglavoj putanji prema dolje?

Otvorimo naš Katekizam Katoličke Crkve na poglavlje: Pad. Crkva, ekspert za čovjeka (Ivan XXIII.) može nam pružiti najjasnije moguće odgovore. Kao prvo, padu čovjeka prethodio je pad anđela. Naša nam tragedija, prema tome, nikako ne može biti jasna bez uvida u tragediju „naše jače braće“, tih nebeskih inteligentnih i slobodnih bića. Oni su bili po naravi dobri, ali su od sebe postali zli (IV. lateranski sabor). U svom neopozivom (jer su bila potpuno slobodna i inteligentna bića) otklonu od Boga stvorili su pakao. U dnu njihova bića nije više radost zbog Boga i drugih, nego zavist. Ta je zavist čista mržnja prema Bogu i njegovim stvorenjima, a posebno prema stvorenjima koja sliče na Boga, a to smo mi.

Tako naš Katekizam, naša vjera, ne polazi od čovjeka, kada gleda na zlo koje izlazi iz čovjeka. Oni koji gledaju prvenstveno na čovjeka, nužno dolaze do zaključka da se zlo iskorjenjuje iskorjenjivanjem čovjeka (komunizam je smaknuo 100 000 000 ljudi). Duboku analizu takvog pogleda dao nam je Dostojevski u svojim Bjesovima. Katekizam upire prstom na đavla, palog anđela, i u njegovom činu gleda sličnost svih naših zlih čina. „Iza neposlušnog izbora naših praroditelja nalazi se zavodnički glas koji se protivi Bogu, a koji ih iz zavisti strovaljuje u smrt“ (KKC 391). Kako je utješno znati ovu istinu. Kako je lijepo znati da niti jedan zli čin, moj i mojih bližnjih, ne dolazi samo iz nas niti direktno od nas. Ta mi istina omogućuje da blaže gledam na sebe i druge. Ako je muž bacio bombu na ženu, znam da ga je na to potakao i „zavodnički glas“ koji sije smrt. Majka koja je ostavila dijete ispred tuđih vrata i pobjegla, sigurno je pobjegla i stoga jer ju je zaveo glas pun zavisti na Božje stvorenje, Bogu najsličnije. Ona to ne bi mogla nikako sama napraviti.

Prvi je pao anđeo, a za njim je pao čovjek. Čujmo riječi Katekizma: „Čovjek napastovan od đavla pustio je da mu u srcu zamre povjerenje prema Stvoritelju i, zlorabeći slobodu, nije poslušao zapovijed Božju. U tom je bio prvi čovjekov grijeh. Svaki grijeh nakon toga bit će neposluh prema Bogu i manjak povjerenja u njegovu dobrotu“ (KKC 397). Taj grijeh je, po Katekizmu, zahvatio svu ljudsku narav koja se prenosi rađanjem u palom stanju i općeg je karaktera. Ivan Pavao II. u enciklici „Centesimus annus“ je rekao da ne znati da čovjek ima ranjenu i zlu sklonu narav uzrokuje teške zablude na području odgoja, politike, društvenog djelovanja i morala. M. Luther je pretjerao i rekao da u čovjeku nema ništa više dobra. Naš Kompendij kaže: „Kao posljedica istočnoga grijeha ljudska narav, iako nije potpuno pokvarena, u vlastitim je naravnim silama ranjena i podvrgnuta neznanju, patnji i vlasti smrti te je sklona grijehu.“

Ako znamo, a po Crkvi to znamo, da je čovjekova volja oslabljena, da slabo razumje stvari, da ga patnja izluđuje, da se plaši smrti i općenito budućnosti, onda svaki čin koji čovjek učini traži da ga gledamo pod tim vidom. Nije jedan naš brat koji je posvojio djevojčicu i kasnije je iskorištavao to učinio sa čvrstom voljom, bistrom pameću, bez prethodne patnje koja ga je dovela do svojevrsnog ludila i bez straha za sebe, žaljenja da ne propusti šansu da uživa, itd. Svaki čin svakog čovjeka nosi teret „palog stanja“. Padamo u zlo jer smo pali ljudi. Normalno je da ranjenik pada i malakše. Ne može čovjek s prostrijeljenom nogom trčati. Isto tako ne može čisto voljeti čovjek s iscijeđenim srcem. Ne poznavati pravo stanje svakog čovjeka, znači suditi sve prestrogo i nerealno.

Poglavlje o Padu, u Katekizmu završava navještajem uzdignuća. Pad nije zapečaćen i beznadan. To znači da ni čovječanstvo u padu nije ostavljeno na milost i nemilost. Katekizam jednostavno kaže: „Nakon pada čovjek nije od Boga napušten“ (KKC 410). Sv. Leon Veliki proglašuje: „Neizreciva Kristova milost darovala nam je bolja dobra od onih koje nam je demonska zavist otela“. A sveti Toma Akvinski: „Ništa se ne protivi činjenici da je ljudska narav bila određena za uzvišeniju svrhu nakon grijeha. Bog doista pripušta zla da iz njih izvuče veće dobro“. I pjesma 'Exultet': „O sretne li krivice, koja je zavrijedila takvog i tolikog Otkupitelja“.

S. Kierkegaard bio je fasciniran događajem iz Evanđelja kad je javna grešnica suzama oprala Isusu noge i kosom ih otrla. Tada je čula Isusove riječi: „Komu je više oprošteno, više ljubi.“ Ljudska je zloća, na neki način, 'prisilila' Boga na jače iskazivanje ljubavi. Iz iskustva znamo da iz nas više izvlače osjećaja oni koji nas više ranjavaju. Mi svojim zlom ranjavamo Kristovo srce, ali to se srce, upravo kroz tu ranu još više otvara za nas i više izlijeva Duha Svetoga na nas. Ovo ne bismo smjeli niti pomisliti da nam to sam Krist i Crkva ne stavljaju u misli. Zaključimo riječima svetoga Pavla: „Gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost“ (Rim 5,20). Oče, stavi mi naočale te izobilne milosti da kroz njih gledam sebe, bližnje i Tebe!

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

Jednom kada se dopuste brakovi homoseksualaca, oni dobivaju pravo na djecu, a budući da su istoga ili nepoznatoga spola ili neodređenog spola, oni dobivaju pravo da se iz javnih dokumenata izbrišu pojmovi majka i otac.

dr. Matko Marušić