U svijetu rapidno opada broj jezika. Možda ćemo jednog dana doći do jednog jezika. Ako se to dogodi, sigurno će nam biti puno lakše razgovarati i trgovati. Jezik je moć. Stari su govorili da čovjek vrijedi onoliko koliko jezika zna. Pa, ako svi imamo jedan jezik i svi ga, normalno, znamo, svi ćemo vrijediti mnogo i biti jaki. Možda ćemo malo i žaliti za svojim starim jezikom, ali tu će žalost nadoknaditi blagodat koju ćemo dobiti snagom jednog jezika. Scenarije je moguć, pa čak i izgledan, htjeli mi to ili ne. Postoji neke neminovnosti koje nitko ne želi, ali se događaju i na kraju ih svi prihvaćaju kao normalne.

Kako danas stvari stoje, neminovno je pojednostavljenje komunikacije zbog galopirajućeg napretka tehnike. Gotovo pa svi svjetski gradovi su multinacionalni, a time i multijezični. I Crkva je nekoć ljubomorno čuvala jedno-jezičnost. Latinski je bio sveti jezik. Katolik se po sebi ne može opirati govoru jednim jezikom. U počecima Crkve presudio je koine. To je bio niski grčki jezik kojim su komunicirali svi u tada poznatom svijetu. Stari zavjet je bio preveden na taj jezik, a cijeli je Novi zavjet napisan na tom jeziku. Kada se koine počeo gasiti, Crkva je uzela latinski i pomoću njega čuvala svoje jedinstvo. Znamo da sadašnji papa Benedkit XVI. zagovara povratak latinskog na scenu. Motiv mu je očuvanje baštine, ali ne samo to. Važno je jedinstvo. Crkva njeguje posebnosti, ali ujedno naglašava jedinstvo. Crkva jest jedinstvo. Svi smo mi jedan u Kristu Isusu. Krist je (jedna) Riječ Očeva. Riječ jest Bog i Riječ jest svijetlo!

Riječ je kuća bitka (Heidegger). Misli su važne, ali misli ne omogućuju komunikaciju. Od misli sve polazi, ali ako ostane samo na njima, ne prispijeva se nikamo. I misao je riječ. Tok misli se događa kao niz riječi. Misli su riječi bez zvuka. U Ivanovu Evanđelju se govori o Logosu. Mi izraz Logos prevodimo s Riječ. A Logos (grčka riječ) znači i (s)misao i riječ. U Riječi je život. Život je jedan. Jedinstvo jača život. Bez jedinstva nema života. Razdijeljenost je smrt. Stoga, svi mi ne možemo ne željeti jedinstvo. Sve nacije slave svoje ujedinitelje. Poduzeća se ujedinjuju i tako povećaju svoje kapacitete. Sve to može ići, pa gotovo, do bezmjerja. Što veće i šire jedinstvo, veća i šira moć. Tako je na svim razinama, počevši od obiteljskih pa do nacionalnih i multinacionalnih krugova, kao i na području vjere, od najmanje župe pa do sveopće Crkve.

Postoji i pravilo: kad se najbolje pokvari, postaje najgore. Jedinstvo je najpoželjnije i najdivnije, ali i najopasnije. Skretanje na području jedinstva nosi najkobnije posljedice. Sjetimo se samo našeg „bratstva i jedinstva“ i današnjeg stvaranja jedinstvenih entiteta. Za francuske revolucije htjelo se stvoriti jedinstvo na razini razuma. Revolucionari su govorili da ljude dijele nacionalne i religijske pripadnosti i da ih treba zbrisati. Razum je jednaka baština svih ljudi i on je jedino polazište sveopćeg jedinstva. Boga se moralo maknuti ustranu ili ga se udaljiti do figure konstruktora svemira. Bog koji se približi (kršćanstvo), po jakobincima, dijeli ljude, a dijeljenje ih oslabljuje.

Svi ljudi, svih vremena, stoje pred istim problemom: razjedinjenost nas oslabljuje, a krivo jedinstvo nas poništava. Postoji li mogućnost pravog jedinstva? Vanjsko se jedinstvo na osnovi jednog jezika i jedne ideje (razum) pokazalo kobno. Ono dolazi od nasilja i završava u nasilju. Iza sebe uvijek ostavlja razrušene kule babilonske. Na Pedesetnicu se pojavilo jedinstvo u ljubavi. Ljubav  (Duh Sveti) govori sve jezike. Ona sve razumje. Na trgu su bili ljudi iz raznih naroda, s raznim jezicima, ali ih je jedan Duh ujedinio. Bog se čovjeku toliko približio da mu je izmijenio narav. Izbacio je iz njegova bića nasilje i strah i stavio u njega ljubav prema svima. Čovjek je postao hram Duha Svetoga i svi ujedinjeni ljudi Božje svetište. Za kule babilonske svi su bili jednog jezika i jedne misli i sve je završilo loše. Na Pedesetnicu su svi bili različitih jezika i različitih misli, ali su svi bili jedne ljubavi. I sve je krenulo nabolje.

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

Da je 1945. oni bi nas strijeljali, a da je 1971. oni bi nas hapsili, ali 2013. godine oni nam zabranjuju pisati. Bio bih sretan kada ovo što kažem ne bi bilo točno.

Tihomir Dujmović