U vremenu sve veće zbrke u europskim društvima i glavama donosimo jedan lijepi članak talijanskog književnika i novinara Marcella Venezianija o jaslicama, protivnicima jaslica – kako ih on naziva jaslicofobima, ljepoti zajedništva koje simboliziraju …

Na dan Bezgrešnog začeća blažene djevice Marije, u mojoj kući uređivali bismo jaslice. Sutradan bismo to radili u školi. To je škola De Amicis, poput škole poznatih jaslicofoba u Bergamu. Želio bih reći idiotima koji ukidaju jaslice kako bi se izbjeglo vrijeđanje nekršćana, što time gube i što oduzimaju djeci.

Jaslice su bile rođenje djeteta, obitelji, (...) zajednice.

Bile su toplina usred zime, bile su zvjezdano nebo u hladnom prosincu, bile su svjetlo u mraku noći. Jaslice su posvećivale obitelj, onu koja se sastoji od oca, majke i sina, slavile su kuću, iako podsjećaju na golu špilju. Jaslice su bile čaroban primjer sakralnih građevina, putem kolektivnog napora; djeca različitih klasa i različitih sposobnosti zajedno su gradili minijaturu svemira i čovječanstva, grad duša i tijela, poniznih i slavnih.

I u toj obitelji vidjeli bi svoju, iako se radilo o posebnoj obitelji, siromašnoj ali visoke klase, koja rađa na otvorenom, bez babice; u gradu koji se zvao grad kruha (Betlehem) vidjeli bi svoj; na licima pastira, trgovaca, hodočasnici bi vidjeli lica svojih poznanika. Jaslice su bile konkretan i nevjerojatan način predstavljanja saveza između neba i zemlje, između ljudi i životinja, između naroda i vladara, između istoka i zapada.

U jaslicama bi vidjeli po prvi put zajedno bijelce i crnce, čak su i Tri kralja poštovali integracije, jer je jedan od njih bio crnac, odražavajući savršeno odnos između starosjedilaca i doseljenika.

U jaslicama smo učili prepoznavati i voljeti prirodu, ljepotu planina napravljenih od prikrivenog papira za pakiranje, rijeke i jezera, pa čak i ako su bila od ogledala ukradenih ženskoj ispraznosti, od prave mahovine i lažnog snijega, a zatim stabla i palme, zvjezdano nebo i čudo zvijezde repatice smještene iznad špilje, često klimavo obješene. U jaslicama su dobivale dostojanstvo najskromnije životinje, počevši od magarca i vola, prvi živi radijatori grijači za Božanskog korisnika i njegovu svetu rodbinu.

Tu su zatim patke, ovce i guske, zanjihane u dinama anđeoske deve, pojavila bi se neka svinja, a janjad bi dobivala neku čovječnost na svom putu do kolibe. Jaslice su otvarale srca iščekivanju rođenja. To je bio primjer čudesnog povjerenja u budućnost, zajednica temeljena ne na interesu i izrabljivanju, nego na zajedničkoj ljubavi za Dijete koje se rađa, za vjeru koja ujedinjuje.

Koga bi trebao uvrijediti tako ugodan i bezopasan prikaz života, religije i zajednice? Jaslicama se mogu osjećati malo uvrijeđeni samo nasljednici Heroda, ili oni koji više od Djeteta Isusa vole pobačenog Isusa. S čim bi se trebali osjećati povrijeđeni muslimani, ako im je čak i mjesto jaslica vrlo poznato i ne postoji ništa, apsolutno ništa protiv njihove religije, jer je Božić događaj koji joj prethodi za nekoliko stoljeća?

A djeca ateisti ili jednostavno nevjernici, ili bolje rečeno djeca ateista i nevjernika, čime bi trebali biti uvrijeđeni, djetetom rođenim iz posvećene ljubavi, treperenjem anđela s gitarom? Možda će ih se više od anđela lebdećih na nebu dojmiti žica na kojoj vise, ali kako im mogu naštetiti jaslice?

U najgoru ruku to može za njih biti lijepa bajka, kao Djed Mraz i Noć vještica, čak i "priča." Ali za one koji vjeruju, jaslice su svete kao i čovjek, dom svetosti i duhovnosti koja se utjelovljuje, ljudi i krajolika, božanstvo koje uzima svijet u ruku i miluje ga.

Religija je također gruba, tvrda, zahtijeva žrtve, ona je mučeništvo i ugnjetavanje, ponekad je izlika za nasilje i dominaciju; ali ne u jaslicama, u jaslicama je blagi primjer skladne zajednice, domaćeg, čak glazbenog blaženstva.

A onda kada bi se ugasila okolna svjetla i ostala samo svjetla jaslica, a svatko bi držao svijeću i krenuo u malu, neurednu procesiju, u učionici ili kod kuće, očekujući rođenje Djeteta, zajednica se pretvarala u zajedništvo i osjećao si u toj sobi čaroliju nove prisutnosti. 

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

U svemu tome tješi me rečenica koju sam nedavno čuo od jedne dame – nije važno što piše u novinama, već što piše u Ustavu.

Nino Raspudić