Nadbiskup Ante JurićPreselio je s ovoga svijeta naš dobri otac, Ante Jurić.

On je osnovao ovu našu župu Sv. Marka i pratio ju posebnom ljubavlju. Zadnjih deset godina je često dolazio slaviti Sv. Misu u 11 sati. Svi dobro znamo njegov lik, njegov stil, njegove riječi. Povrh njegove glave su bile naslikane ikone, slike svetaca, a on je bio živa ikona. Bio je pun života, ali toliko mrtav sebi. Nije živio za sebe. Živio je za druge. Za nas i sve druge koje je susretao. Nije činio nikakva čuda, ali je on bio neko čudo koje smo svi susretali s posebnim štovanjem.

U svakomu je budio poštovanje. Imao je duboko dostojanstvo koje je zračilo iz njega. Milovao nas je svojim pogledom. Njegova nenametljiva prisutnost bila je svima ljekovita.

Nedavno je bio na jednoj maloj operaciji. Vratio se kući zadovoljan. Mislio je da će zahvat biti puno dublji i oporavak puno bolniji. Kako je sve prošlo mnogo bolje nego su svi očekivali, on je zadovoljno uzdahnuo: Dobri Bog je uvijek bio nježan prema meni. Zna On da bih se ja ražalostio kada bi me jače bolilo, pa to nije dopustio. Izraz dobri Bog često je rabio.

Rekao je jednom svom kumiću: Nemam ja ništa. Ono što imam jest predanje u ruke Očeve. I stvarno, proživio je devedeset godina u jednom dahu. Rodio se u obitelji s desetoro djece. A živjeli su u kući u kojoj je bilo tridesetoro djece. Kao dječak je išao u polje i na ribe. Kasnije je ušao u sjemenište i postao svećenik u teškim vremenima. Znao je pripovijedati kako se na razne načine nosao s komunistima, od Desna, do Makarske i Solina. A i kao odgojitelj mladih svećenika morao je na razne načine manevrirati da ga komunisti ne zgaze i otmu mu pitomce. Imao je vedar i živ duh. Volio je glazbu i priredbe. Do poznih godina je igrao stolni tenis i balote. Svi znamo da je do zadnjega dana mogao kleknuti do zemlje.

Premda se kretao u društvu velikih, predsjednika država i papa, ostao je skroz blizak s najmanjima. Nitko se uz njega nije osjećao malen i prezren. Volio je mnogobrojne obitelji i potajno im dolazio u susret. Umro je kao siromah jer je svaki i najmanji višak podijelio sa siromasima.

Neumorno je putovao za spasenje duša. I kada je prestao biti ordinarij, stalno je evangelizirao, borio se za duše. Čas je bio u Puli, čas u Zagrebu, pa u Zadru, pa u Rimu s Papom, pa se vrati u Split, pa ga eto u svom rodnom Vranjicu, pa u svom ljubljenom Solinu, pa na našem perifernom Neslanovcu, pa u Kaštelima, i tako  do u nedogled. Nije imao staračku težinu, nego mladenački polet. Nosio ga je Duh Sveti. On je bio živa molitva. Volio je raditi i moliti. Bio je u rukama vrlo praktičan, ali mu je duša stalno letjela prema gore.

Kada je bio mladi sjemeništarac susreo je mladog zagrebačkog biskupa Alojzija Stepinca. Don Frane Bulić ga je predstavio biskupu Alojziju, zajedno s njegovim rođakom Jozom, a Alojzije im je uputio smo jednu riječ: Ustrajte! Na Misi u Krašiću, prije nekoliko godina, don Ante je to ispripovjedio svima. I ustrajao je do zadnjega daha. Do zadnjega je daha volio Boga, ljude, Crkvu, siromahe, sjemeništarce, župljane, sve …

Svatko ga od nas može proglasiti svojim osobnim svecem kojem će se moliti za zagovor.

Dobri oče, Ante, baci na nas svoj plašt s nebesa kao što je Ilija bacio na Elizeja, i neka se u nama nastani spokoj kakav si imao Ti, neka nas goni revnost za duše, kakav je gonila Tebe, neka nam vjera bude jaka kao što je bila u Tebi …