Jurica je imao dva oka, dva uha, ne preveliki nos i usta s kojima je pjevao, smijao se, pričao i jeo. Jurica, sve u svemu nije bio ni manje ni više nego običan gradski dječak. Svakog jutra spremao bi svoju narančastu školsku torbu i nakon doručka i pozdravljanja s mamom, uputio bi se prema školi. Ali u njegovoj glavi uzburkavao se jedan začarani svijet naseljen vilama, magijama i patuljcima koji su bili uvijek u pokretu i nikada ga nisu puštali na miru ni trenutka. Zapravo, Jurica je bio na glasu kao jedan dječak kojemu je glava stalno u oblacima.

Možda nisi nikad sreo neko dijete s glavom u oblacima, ali vjerojatno ćeš na kraju priče o Jurici primijetiti da i među tvojim prijateljima postoji barem jedan primjerak ovakve vrste u izumiranju. Dijete s glavom u oblacima nije dijete koje putuje s glavom odvojenom od vrata, zataknutom u bijeli oblak i uvijek spremnom hvatati zrakoplove što lete po nebu. Dijete s glavom u oblacima nije niti dijete koje umjesto kose ima mnoštvo mekih bijelih uvojaka, tako da svi pokazuju prstom na njega kad prolazi ulicom. Možda ima i ovakve djece, ali svakako se ne može reći da ona pripadaju Juričinoj vrsti. Možda ta djeca pripadaju rasi letećih glava ili glava s perikama, ali zasigurno ne rasi djece s glavom u oblacima.

Djeca s glavom u oblacima, ustvari, uvijek imaju neki san koji love, neku melodiju koja ih očarava, neku dugu za crtati na nebu i na zemlji. To su djeca koja izmišljaju maštovite priče i znaju ih pričati, ostavljajući sve otvorenih usta, tako da i ljetne muhe, kad je jako vruće uspijevaju naći svježu i vlažnu rupu za sakriti se (to su upravo usta onih koji slušaju djecu s glavom u oblacima!).

Sada, vjerojatno imaš neku ideju o tome kakav je bio Juričin život: ništa drugo nego život jednog normalnog djeteta, s puno prijatelja, izleta u šumu, pizza s šunkom i gljivama. Ustvari, gdje god se Jurica kretao, bilo je stalno mnoštvo djece željne da čuju njegove priče, da se igraju s njim probajući njegove akrobacije. Ponekad bi roditelji upozoravali svoju djecu govoreći: «Nemojte dugo biti s Juricom, jer on je dijete s glavom u oblacima. Ako budete previše s njim mogli biste zaboraviti kako se vežu cipele ili kako se crta krug šestarom». Zapravo, u sebi, bili su baš sretni što u njihovu gradu živi jedan takav dječak kao Jurica, jer su njihova djeca imala uvijek nešto zabavno za činiti i navečer bi se vraćala kući s mnoštvom priča i avantura za ispričati. Jedna riječ nije se nikada čula u tom veselom gradu: ta riječ bila je DOSADA i uistinu po ulicama nije se nikada sretao nijedan primjerak djece koja zijevaju ili hirovite i kapriciozne djece.

Ali, jednog jutra, Juričin grad se probudio sa jednom začudnom novošću. ZAČUDNOM, je baš ispravan epitet za opisati ono što se dogodilo tijekom noći. Zapravo, u središnjem gradskom parku, netko je montirao jedan veliki šareni ekran, iz kojega su neprestano izlazili čudesni zvuci i nevjerojatne slike. Sve oči bile su zalijepljene i nepomične pred slikama s ekrana pa su navečer, nakon sati i sati gledanja izgledale kao mnoštvo malih crvenih staklenih čunjeva, koji su malo stršili s lica. Ekran bijaše uistinu velika novost za cijeli grad. Dan za danom rastao je na nevjerojatan način broj ljudi koji su prolazili kroz park da bi sudjelovali u njegovim čarima; po završetku škole djeca su trčala kući jesti na brzinu a potom kao strijele pridružiti se svojim drugovima u parku da bi pogledali sve popodnevne programe. U početku roditelji se malo zabrinjavahu, jer za stolom više nitko ne imaše vremena za razgovarati i ćakulati, ili za bacati čepove od boca ili praviti nekakve šale s vodom. Obroci postadoše natjecanja u brzom gutanju da bi se što prije pobjeglo. Tada je čak netko lansirao natjecanje da bi se oborio svjetski rekord od dvije i pol minute za pojesti tanjur tjestenine i biftek s pomfritom, rekord koji je vjerojatno pripadao nekom dječaku iz New Yorka, o kojem su pisale sve novine. Ali ubrzo, roditelji se prestadoše zabrinjavati, jer počeše i oni odlaziti u park u svakom slobodnom trenutku da bi ih očarale krasote s ekrana. Ali ustvari, nešto se promijenilo u Juričinu gradu. Nitko više nije džogirao u parku nedjeljom ujutro, jer su se svi zaustavljali gledati ekran. Djeca u školi izgledala su rastreseno i odsutno, stalno misleći u svojim glavama kad će moći otrčati u park vidjeti ekran. Neki su počeli čak i zijevati na ulici, ali u početku to nitko nije puno primjećivao. Samo Jurica nije uspijevao biti previše sretan zbog ove novosti. Jurica je imao toliko mnogo posla u hvatanju čarobnjaka i vila koji su se tiskali u pričama iz njegove fantazije, tako da nije mogao gubiti vrijeme u nepomičnom stajanju ispred ekrana u parku. Ali, Jurica je bio malo tužan, jer iznenada mu se činilo da nema više prijatelja, a kao što svi dobro znaju, činiti stvari sam i nije baš zabavno. Osim toga, po Juričinom mišljenju, jedna nova nesreća samo što se nije oborila na grad. Gospodin Milijardić, gradski bogataš, dobio je jednu ideju koja se svima, osim Jurici , činila genijalnom. Pomislio je da su već zrela vremena za početak prodaje malih modela velikog ekrana koji bi se stavljali u kuće a ne više u park. Nadolazila je zima sa svojim mrazom i svi bi sigurno radije ostali u toplini svojih domova uživati u slikama i zvukovima s ekrana, umjesto da stoje nepomični i smrznuti u parku. Zapravo, govorkalo se naokolo da je upravo gospodin Milijardić naredio da se montira ekran usred parka jedne ljetne noći. Njegov urođeni smisao za poslove mu je pomogao predvidjeti uspjeh komercijalne akcije koju je pripremao. Zaista, dok si rekao «keks», cijeli grad je opskrbio svoje kuće tim malim ekranima, koji su neprestano prenosili fantastične slike i zvukove.

Što li sve nije izlazilo iz tih kutija s jednom staklenom stranicom! Mali metalni roboti što trče na konju s kromiranim kopljima i laserskim zrakama, djevojčice što plaču jer su izgubile svoju mačku, mačke što plaču jer su izgubile svoje male vlasnike. Jednoga dana počeše iz toga ekrana prenositi nešto što je izmislio osobno gospodin Milijardić. Radilo se o reklamama, malim i uvjerljivim porukama koje su prisiljavale gledatelje da trče u najbliži dućan kupovati najnezamislivije stvari: pića svih duginih boja, igračke sa likovima glavnih sudionika televizijskih programa, da bi omogućili djeci da imitiraju ekran i kada je ugašen i tih, i još: patlidžane u formi kapule, kapulu s okusom tunjevine, odjeću od aluminija i kravate od kristala, ručne satove s kukavicom i što još sve ne. Čim bi reklama pozvala da se kupuje nešto novo, odmah bi se svi sjurili u velike trgovine a priča se da poneke gospođe, da bi si osigurale zadnje preostale komade, ponekad se ne bi ustručavale ni žestoko se mlatiti torbama po glavama.

Jurica nije više prepoznavao svoj grad. Bilo je kao da je neka čudna magija prisvojila svaku osobu, oduzimajući svima volju i entuzijazam za stvari koje su ih nekada činile sretnima. Svi su radije gledali nogomet u aparatu gosp. Milijardića, nego da se zabavljaju sami trčeći za loptom po parku. Zvjezdano nebo na televiziji privlačilo je više nego prelijepo i stvarno zvjezdano nebo ljetne večeri. Osim toga, bile su važne samo osobe koje su se uspjele pokazati na ekranu. Neka djeca više su vjerovala likovima s ekrana nego vlastitim roditeljima i učiteljima. Konačno se bio potpuno izgubio kompas razuma. U tolikoj zbrci, jedini uistinu zadovoljan bio je gosp. Milijardić. Često ga se moglo vidjeti kako hoda po gradu i kontrolira koliko se artikala prodalo i kako trlja ruke od zadovoljstva i slatko se podsmjehuje. Netko je pričao da je probao ići u općinu promijeniti prezime jer Milijardić više nije bilo dovoljno. Ustvari, neočekivano, jednog jutra, preko ekrana objavi svojim sugrađanima da je postao gospodin Milijardonja.

To je stvarno bilo previše. Jurica je odlučio da je stigao trenutak da se ponovo unese malo reda u grad, ali nije znao kako. Onda je odlučio iskoristiti moć ekrana da bi svom gradu vratio radost življenja. Jednoga dana napisao je pismo glavnom direktoru «Velikih Produkcija» Ekrana, tvrdeći da je u stanju napraviti eksperiment bez presedana u direktnom prijenosu o kojem će sve novine pisati sljedećeg dana. Generalni Direktor, privučen uspjehom i slavom koje bi mogao postići, nakon što se savjetovao s gosp. Milijardonjom, odluči prepustiti Jurici jedan sat programa.

Sve se dogodi jedne nedjelje uvečer i novine pisahu o tome tjednima. Jurica se pojavi na televiziji i odmah pozva gledatelje da mu se pridruže za njegov neobični eksperiment upravo u središtu parka, na mjestu gdje je počela ta noćna mora. Preporuči svima da ponesu sa sobom, uključen, i vlastiti mali ekran. Beskrajno mnoštvo napuni park i tada Jurica poče pričati jednu od svojih veličanstvenih bajki, bogatih vilama, čarobnjacima i patuljcima. Ljudi ga slušahu, opčarani njegovom dječjom ljupkošću koju ekran obilno uveličavaše.

Kad stiže kulminirajući trenutak njegove priče, Jurica iznenada upravi jedan laserski snop neizmjerne svjetlosne snage na publiku usredotočenu na gledanje ekrana. Svjetlost je bila toliko jaka da svi zaslijepiše najmanje deset minuta, u kojima Jurica pozva roditelje da probaju tako zaslijepljeni pronaći svoju djecu. Savjetova im da se orijentiraju, slijedeći viku glasova ili nezamjenjivi miris koji koža svakog djeteta uvijek ima. Ali previše vremena «hipnotizirani» ekranom, oni više nisu uspijevali gospodariti svojim osjetilima. Sad već jedini glasovi koje su mogli prepoznati, bili su od likova s ekrana, a miris kože nije više bio prepoznatljiv jer je bio maskiran umjetnim mirisima koji su dolazili od proizvoda koji su se reklamirali propagandnim porukama.

Oslijepljeni i sami, svi se počeše bojati tamo usred parka. Netko je već plakao, kada ih Jurica sve pozva da ugase svoje ekrane na nekoliko minuta, jer će se tako lakše prepoznati. Jedan gigantski KLIK odjeknu u parku i po prvi put, ekrani potamnješe. Zasljepljujući efekt snažnoga svijetla u međuvremenu se poče smanjivati tako da svatko ponovno mogaše vidjeti profile i forme svojih najbližih. U tom trenutku, Jurica ih pozva da zagrle snažno snažno najljepšu stvar koja se nalazila kraj njih. Zgrabiše ekran, ali odmah shvatiše da kad je ugašen, taj objekt bijaše uistinu hladan i prijeteći i nije davao nikakvu utjehu. Onda ga probaše upaliti ali se opet ništa nije dogodilo. Jurica je, zapravo, iskoristivši tamu, uspio blokirati centralu odakle su stizale slike.

Gospodin Milijardonja, pogođen nervnom krizom, u međuvremenu je pozvao ekipu od deset elektroničara da što je prije moguće ponovno počnu emitiranje. Za njega svaka izgubljena minuta prijenosa značila je lijepu vrećetinu novca bačenu u vjetar. Bilo je to uistinu pitanje brzine.

Jurica, u međuvremenu, pozva sve prisutne da napuste na nekoliko minuta ekran i da nađu nešto drugo što je vrijedilo zagrliti. Tada se mame približiše svojoj djeci, koju su sad već jasno prepoznavale, muževi svojim ženama, a zaručnici svojim djevojkama. Onda Jurica pozva svakoga da gleda u oči osobu koju je grlio. Iznenada neki čudan lahor se diže u parku i obavi svaku osobu nježnošću i lakoćom. Čarolija se dogodila. Malo po malo, jedni drugima stisnuše snažno ruke i počeše se grliti i osmjehivati. Napraviše veliki krug usred kojega ih Jurica pozva da odlože svoje ekrane. Zatim, poče im objašnjavati to, što se po njegovu mišljenju, dogodilo nakon kobnog pojavljivanja velikog ekrana. Svaka njegova riječ budila je savjest svih njegovih sugrađana. Te noći Jurica pozva djecu da ponovno isprobaju vesele trke po parku, zaručnike da okuse radost poljupca pod zvjezdanim nebom, roditelje da uživaju u igrama i pričama svoje djece.

Gospodin Milijardonja, uspio je ponovno početi emitirati za ne više od 20 minuta, ali već je bilo prekasno. Svi su ponovno otkrili koliko je stvarni život mnogo bogatiji i uzbudljiviji od onoga na ekranu. Zajedno su shvatili da je ta kobna kutija bila kao neka opaka životinja koju je trebalo pokoriti, i upravo kao krotitelj u cirkusu, trebalo je naučiti mnoge stvari prije nego joj se približiš s povjerenjem i prijateljstvom.

Na rubu očaja, gosp. Milijardonja napusti grad i uloži sav svoj imetak u protuotrov koji bi mogao eliminirati rasu djece s glavom u oblacima, ali čini se, bez uspjeha. Ta djeca zapravo, usprkos ekranima, televizorima, računalima i mobitelima, nastavljaju živjeti među nama i činiti nas sretnima.

Napomena:

Ovu sam zanimljivu priču preveo s talijanskog, iz knjige "Il (nuovo) bambino che adomesticò il televisore", autor: Alberto Pellai, kako bi nas potaknula na ozbiljno promišljanje stvarne uloge televizije u našim životima. Kako bismo uvidjeli da je televizija postala centralno mjesto naših života i što je prava tragedija i života naše djece koja bez nje više ne znaju što bi sa sobom. Da promislimo tko tu u stvari koga koristi: koristimo li MI televiziju ili TELEVIZIJA koristi nas? Sviđa li nam se više  uloga poslušnih konzumenata zaglupljujućih tv programa i kupaca sve robe koju nam nameću reklamama ili bismo voljeli aktivnije preuzeti kontrolu nad svojim životom?

Ivan Barišić

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

Vozila na autobusnim stanicama

Držite se podalje od ljudi koji žele omalovažiti vaše ambicije. Sitne duše to rade svo vrijeme, veliki ljudi ulijevaju vam osjećaj da i vi možete postati veliki.

Mark Twain